Preskoči na glavni sadržaj

Jesi li spreman za ljubav?

Vjerujem da ne postoji osoba koja nije bar u jednom trenutku svoga života htjela voljeti i biti voljena. Svatko čezne imati nekog svog; nekoga, koga uvijek može zagrliti, s kim može razgovarati, ali pri tom ne mora glumiti, već je slobodan biti ono što jest - biće stvoreno na Božju sliku. I tako, u toj vječnoj potrazi, mi kao da želimo da se sve to dogodi i ispuni u jednoj sekundi, pa da onda možemo dalje nastaviti zajedno. Može li tako izgrađen odnos trajati?

Krenimo od početka. Samoća je milosno vrijeme. To je razdoblje u kojem Bog radi na nama, mijenja nas, uči nas kako se osloniti na Njega, kako se ne navezati, kako shvatiti pravi smisao veze i kasnije braka. Ali iskreno, tko od nas želi biti sam? Imamo krivi pogled na samački život, iz jednog jednostavnog razloga - mi zapravo mislimo, da će se svi naši problemi time riješiti i da će ta osoba promjeniti naš život iz temelja. Nažalost, to nije tako. Problemi, brige, strahovi s kojima se suočavamo danas, neće nestati u trenutku susreta s osobom koju mi je Bog namijenio. Molitva i sakramentalni život kadri su osloboditi nas od svega navedenog, a to je ujedno i jedan korak bliže k pronalasku prave osobe.

Sad bih se vratila na sam naslov - jesi li spreman za ljubav? Trebamo se na trenutak zaustaviti i razmisliti. Ne sazrijevamo svi jednako - netko prije, netko kasnije. Ako nisam dovoljno zrel/a, kako mogu preuzeti odgovornost za drugu osobu? Sebično je ići iz veze u vezu, a znati da toj osobi ne mogu ponuditi onu iskrenu i nesebičnu ljubav, zato što još ni sam/a ne znam što želim. Ne smijemo zaboraviti i zamke dugih veza. Mnogi parovi, koji su u početku živjeli čistoću, nakon nekoliko su godina pali, jer je to postalo preteško. Problem je kada ponestane načina za izražavanje osjećaja i ljubavi, a oboje nije spremno za brak.

Zato, vjeruj da Bog zna kada je pravo vrijeme, da ti podari osobu s kojom ćeš provesti ostatak svoga života. Ne boj se samoće. Koristi to vrijeme da izgradiš sebe, svoj odnos s Bogom, da naučiš što znači nesebično se davati i voljeti. Bog te neće nikada ostaviti razočaranog. Ono što možeš jest moliti. Moli već sada za odabranika/cu svoga srca! Vjerujem da ćete se prepoznati kada dođe to, samo Bogu znano - milosno vrijeme!

"Prava je ljubav tamo, gdje možeš biti ono što jesi - sa svim svojim manama, bez maski i bez straha."


ImagesList.com



Popularni postovi s ovog bloga

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec