Preskoči na glavni sadržaj

Ne dopusti da ti ljubav promakne

Postoji ljubav, koja spaja duše i podiže ih u nebo. Ona nije glasna i upadljiva. Dolazi nenajavljena i zahvaća tvoje biće u cijelosti. Ne dolazi ona samo tako. U sebi nosi ispisanu priču, koju ti želi darovati. Želiš li otvoriti tu kuvertu snova, nade, padova i uspona? Imaš li hrabrosti živjeti ljubav? Ili još važnije pitanje – kada dođe, hoćeš li ju znati prepoznati ili će ona ostati u sjeni neke lažne slike koja je predstavljena kao ljubav?

Često i samoj sebi znam postaviti isto pitanje. Ljudi pričaju o hodanju, mladićima, djevojkama, zarukama, brakovima, ali i rastavama i prekidima. A ljubav u cijeloj priči ostaje sa strane. Ostaje i čeka neko bolje vrijeme, kada će isplivati na površinu i pokazati svu svoju ljepotu.

Nije ljubav neki spektakl, nešto što će doći i u trenu učiniti tvoj život savršenim. Ona neće riješiti sve probleme i neće postati mjesto bijega od samoće. Ona se jednostavno ušulja u život i postane dio tebe, tvoga bića. I dalje nosiš svoje križeve i živiš svaku  stranicu životne knjige, koju je Bog ispisao  davno prije tvoga rođenja. Živiš, nadaš se i sanjaš. Jer ljubav je vrijedna čekanja.


Ako ne otvoriš oči svoga srca, ljubav ti može promaknuti. Osvrni se oko sebe. Možda su tu negdje po strani ostale oči, kojima si ti sve na svijetu, ali je tvoj pogled uvijek bio daleko od njih. Pospremi stare uspomene u neku ladicu, daleko od srca. I sanjaj – bez straha. Otvori prozore duše, pogledaj  u nebo i počni pisati neku novu priču. I možda baš neki sporedni lik te priče zauzme glavno mjesto u tvom životu. Odveži konope koji vežu lađu tvoga života uz obalu. Dopusti vjetru da ju povede na neki novi put. Jer, životni horizonti dosežu veoma daleko - ako si dovoljno hrabar gledati naprijed.



Popularni postovi s ovog bloga

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome ...

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla...

Sve je isto, a ja drugačija

  Svatko se od nas, barem jednom u životu, našao u situaciji da ne zna kako promijeniti neke stvari u životu. Pa tražimo odgovore, čekamo nekoga da nas prosvijetli i ukaže nam na slijepu pjegu, a najčešće se stvari ne miču s mrtve točke. Jedan pavlin rekao je kako Bog dopušta ta iskustva pustinje u našemu životu, to ponavljanje sličnih situacija , kako bismo zapravo naučili nešto što Bog smatra bitnim za nas u tome trenutku. Mi smo ljudi komplaksna bića. Toliko je u nama pospremljenih iskustava, emocija, sjećanja... a malo nas se odvaži na put u dubine i suočavanjem s onim što nosimo u sebi. Neki sam dan slučajno naišla na dio intervjua s jednom holivudskom glumicom koju su pitali što bi savjetovala onima koji su u nekoj teškoj situaciji. Odgovorila je: 'Rekla bih im, prođite kroz to.' Neki će možda reći da je to lako reći, a malo teže izvesti u praksi. Istina. Gotovo šest godina radila sam u evangelizaciji i imala priliku čuti stvarno potresne i teške životne priče. Teške ...