Prihvati što ti život nosi

I danas je izašlo sunce. I danas se svijetlost rasula po svijetu. I danas živimo i dišemo, ali ne vidimo čuda oko nas. Hodamo i čekamo da sve prođe i dođe neko bolje vrijeme. Zaboravili smo da sreća dolazi u malim oblicima – obitelji, prijateljima i nekolicini onih posebnih ljudi, koje ti Bog pošalje jer vidi da dalje nećeš moći sam.

Nekada je potrebno pospremiti očekivanja, oslobodite se okova navezanosti i jednostavno gledati čuda Božje ljubavi u svom životu. Najteže je otvoriti srce i zagledati se duboko u njega - ocean tajni, nadanja i očekivanja. Možda se baš tu krije ključ kao odgovor na naše čežnje i želje. Možda baš ono pjeva melodiju našega života, koju nismo spremni čuti, jer nas je strah zaplesati na nepoznato.

Usudi se. Odbaci strahove. Ne živi da ispuniš tuđa očekivanja. Pleši. I onda kada vrijeme nije najljepše, kada tuga pokuca na vrata, kada ti ništa ne ide od ruke. Uvijek će se kraj tebe naći netko tko će ti pridržati kišobran, ili pak zaplesati s tobom. I onda kada kiša prestane. Uvijek će tu negdje biti neko srce Bogom dano, da ti uljepša dane i pokaže put.

Ušutkaj sve glasove u sebi, koji ti govore da ne možeš. Možeš. I onda kada je u tebi oluja nemira, slušaj što ti šapuće srce. Nema tu prevelike filozofije - puno je puteva, ali samo jedan tvoj. Možda je posut trnjem i kamenjem, ali se isplati hodati do cilja.

Prihvati što ti život nosi i budi strpljiv. Najljepše se stvari događaju onima koji znaju čekati. Onima koji još uvijek sanjaju i žive svoje snove. Bog je tako čudesan. Dopusti da pomisliš kako si sam, a onda te iznenadi kišom blagoslova kad ju najmanje očekuješ. Vrijedi živjeti, sanjati, boriti se . Ni jedan san nije prevelik, ni jedna nada izgubljena - ako to dovoljno želiš.

photo:sampaikini.com

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom. Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno. „Obrasci koji su ti omog

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog