Prihvati što ti život nosi

I danas je izašlo sunce. I danas se svijetlost rasula po svijetu. I danas živimo i dišemo, ali ne vidimo čuda oko nas. Hodamo i čekamo da sve prođe i dođe neko bolje vrijeme. Zaboravili smo da sreća dolazi u malim oblicima – obitelji, prijateljima i nekolicini onih posebnih ljudi, koje ti Bog pošalje jer vidi da dalje nećeš moći sam.

Nekada je potrebno pospremiti očekivanja, oslobodite se okova navezanosti i jednostavno gledati čuda Božje ljubavi u svom životu. Najteže je otvoriti srce i zagledati se duboko u njega - ocean tajni, nadanja i očekivanja. Možda se baš tu krije ključ kao odgovor na naše čežnje i želje. Možda baš ono pjeva melodiju našega života, koju nismo spremni čuti, jer nas je strah zaplesati na nepoznato.

Usudi se. Odbaci strahove. Ne živi da ispuniš tuđa očekivanja. Pleši. I onda kada vrijeme nije najljepše, kada tuga pokuca na vrata, kada ti ništa ne ide od ruke. Uvijek će se kraj tebe naći netko tko će ti pridržati kišobran, ili pak zaplesati s tobom. I onda kada kiša prestane. Uvijek će tu negdje biti neko srce Bogom dano, da ti uljepša dane i pokaže put.

Ušutkaj sve glasove u sebi, koji ti govore da ne možeš. Možeš. I onda kada je u tebi oluja nemira, slušaj što ti šapuće srce. Nema tu prevelike filozofije - puno je puteva, ali samo jedan tvoj. Možda je posut trnjem i kamenjem, ali se isplati hodati do cilja.

Prihvati što ti život nosi i budi strpljiv. Najljepše se stvari događaju onima koji znaju čekati. Onima koji još uvijek sanjaju i žive svoje snove. Bog je tako čudesan. Dopusti da pomisliš kako si sam, a onda te iznenadi kišom blagoslova kad ju najmanje očekuješ. Vrijedi živjeti, sanjati, boriti se . Ni jedan san nije prevelik, ni jedna nada izgubljena - ako to dovoljno želiš.

photo:sampaikini.com

Popularni postovi s ovog bloga

Pusti ono što ti ne pripada

Svi mi nekada poželimo nešto što nam se na prvu svidjelo; osobu u koju smo se zaljubili na „prvi pogled“, možda neki skupi odjevni predmet, stan, kuću, automobil… I grčevito želimo tu želju, ne shvaćajući da to možda nije ono što Bog želi za nas. Na pisanje o ovoj temi inspirirao me je jedan događaj, koji ću podijeliti s vama. Prošle je godine meni blisku osobu posjetio čovjek kojega je ostavila prije 50 godina, i udala se za drugoga. Njezin je suprug preminuo prije dvije godine. Taj je čovjek došao s drugoga kontinenta da ju ponovno vidi; i nakon toliko godina gajio je osjećaje prema njoj, ali oni nisu bili uzvraćeni. Kada se ta osoba udala, shrvani nesuđeni odabranik otišao je u bogosloviju. Godinama se je pripremao da postane svećenikom. Odustao je dvije godine prije ređenja i otišao na drugi kontinent. Koji je bio razlog njegova odlaska – ne znam. Možda je želio pobjeći od uspomena; možda se nije mogao suočiti s činjenicom da se žena koju je toliko volio udala za dugoga? Nije...

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome ...

Sve je isto, a ja drugačija

Svatko se od nas, barem jednom u životu, našao u situaciji da ne zna kako promijeniti neke stvari u životu. Pa tražimo odgovore, čekamo nekoga da nas prosvijetli i ukaže nam na slijepu pjegu, a najčešće se stvari ne miču s mrtve točke. Jedan pavlin rekao je kako Bog dopušta ta iskustva pustinje u našemu životu, to ponavljanje sličnih situacija , kako bismo zapravo naučili nešto što Bog smatra bitnim za nas u tome trenutku. Mi smo ljudi komplaksna bića. Toliko je u nama pospremljenih iskustava, emocija, sjećanja... a malo nas se odvaži na put u dubine i suočavanjem s onim što nosimo u sebi. Neki sam dan slučajno naišla na dio intervjua s jednom holivudskom glumicom koju su pitali što bi savjetovala onima koji su u nekoj teškoj situaciji. Odgovorila je: 'Rekla bih im, prođite kroz to.' Neki će možda reći da je to lako reći, a malo teže izvesti u praksi. Istina. Gotovo šest godina radila sam u evangelizaciji i imala priliku čuti stvarno potresne i teške životne priče. Teške ...

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog