Zašto vrijedi čekati?

Jeste li se ikada zapitali, zašto je tako teško čekati? Zašto nam se odjednom minute pretvotre u sate, a sati u dane? I ja sam jedna od onih, koji bi najradije cijeli život odradili u trenutku, ali to tako ne ide.

Idemo od početka. Ja, Bog, njegov plan. To su ključne riječi. Bog je imao plan za nas i prije nego li nas je satkao u majčinoj utrobi. Ali Bog nije isplanirao jedan trenutak, već cijeli život. On ima drugačije vrijeme, On ne žuri. Sve radi strpljivo i polako, jer zna koliko je truda potrebno uložiti da se dođe do rezultata.

Bog se polako i na osobit način kroz vrijeme otkriva svakome od nas. Otkriva nam dijelove svoga savršenog plana. I kad god se nešto dogodi, sa sigurnošću možemo reći da se dogodilo baš u pravi trenutak, premda smo bili nestrpljivi. Bogu su znane sve naše potrebe, sve čežnje skrivene u srcu i nade položene u Njega. Samo moramo biti strpljivi.

Isti je problem i kada govorimo o ljubavi. Svi bi mi, bar na trenutak, željeli ispisanu ljubavnu priču i određenu osobu kraj sebe. No sve ono što želimo da traje, moramo graditi, biti strpljivi, čekati i moliti. U suprotnom se sve ruši, poput kule od karata i ostavlja nas ogoljene u bujici vlastitih osjećaja, strahova i nesigurnosti.

Isplati se čekati. Pa čak i onda, kada nam se učini da neće proviriti svijetlo na kraju tunela. I onda, kada se magla nađe pred našim očima, kada srce ispuni tuga i kada nada nakratko pobjegne u nepoznato. Vrijedi, vjerujte mi. Jer, Bog šalje odgovor u pravo vrijeme – onda, kada se najmanje nadaš, a budeš najspremniji da prihvatiš Njegove darove.

Nije uzalud rečeno: „Što se dulje čeka, više se voli.“ Uči se biti strpljiv. Iskoristi vrijeme koje ti je Bog dao – koristi talente, ostvari se i izgradi kao osoba. A ljubav? Ona će nenadano pokucati na tvoja vrata – onda, kada ju ne budeš očekivao, a kada budeš najspremniji da ju prihvatiš. Vrijedi čekati. Jer kad ti ona uđe u život, kadra je promijeniti cijeli tvoj svijet. I tada više ništa neće biti isto. :)

photo: garotoincomum.com

Popularni postovi s ovog bloga

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog