I ja sam jednom voljela

I ja sam jednom voljela. Bilo je to vrijeme kada je ljeto odbrojavalo svoje posljednje dane. I kad pomisliš da se više nema što dogoditi, iznenada se otvore neka nova vrata. I u vrtlogu onih ljetnih boja koje su ispisivale svoje zadnje tonove, ugledaš jedne oči koje su ti do tada bile nepoznate. I shvatiš da se ništa nije završilo. Shvatiš da uistinu svaki kraj donese neki novi početak.

I onda zastaneš. I čudiš se. Te nepoznate oči odjednom ti postnu tako poznate. U jednom strancu pronađeš sebe i nasmiješ se od srca, jer znaš da više nisi sam. U ovom ludom i nemirnom svijetu postoji još netko tko sanja kao ti. Netko tko diše kao ti. I tada shvatiš da se ništa ne događa slučajno. Samo je jedan zagrljaj poseban, samo jedna osoba prepoznaje ritam tvoga srca i spremna je zaplesati na tu melodiju.

I tako dok plešeš, odjednom osjetiš strah. Koraci postanu sporiji, melodija sve manje poznata, a ti kao da se gubiš u krugu isprepletenih koraka koji više nikamo ne vode. Ostaneš zbunjen, ali i dalje plešeš. Nadaš se da će opet biti sve isto. Nadaš se da će nebo ispisati neke nove note i dodati ih u kajdanku zajedničkih koraka. Ali to se ne događa. Tada postaješ svjestan da je najbolje odustati, nastaviti plesati sam i čekati neke nove korake da se ubace i nastave s tobom.

Ali ipak, nakon svega, neke note kao da i dalje u tebi žive. I podsjećaju te na davno otpjevanu pjesmu, na davno izbrojane korake, na zagrljaje samo nebu znane. Na onu zimu koja je snijegom zatrpla sve tvoje snove i tragove koji su vodili do tvoga srca. I sjećaš se samo jednih posebnih očiju i onog jednog zagrljaja pod zvijezdanim nebom.

Nebo katkada usmjeri korake. Poveže dvoje stranaca. Ali prije nego objasni zašto, usmjeri njihove životne putove u različitim smjerovima. I da do znanja da ono ipak ima glavnu i završnu riječ. A ti ostaneš gledajući i nadajući se da je sve bilo s nekim razlogom. I vjeruješ. Vjeruješ da ti nikada neće izmaknuti netko, tko je stvoren samo za tebe. Postaneš svjestan da moraš biti strpljiv. Ne hodaju svi jednako brzo do cilja.

Da, i ja sam jednom voljela.

picture:www.4simplelife.net

Popularni postovi s ovog bloga

Pusti ono što ti ne pripada

Svi mi nekada poželimo nešto što nam se na prvu svidjelo; osobu u koju smo se zaljubili na „prvi pogled“, možda neki skupi odjevni predmet, stan, kuću, automobil… I grčevito želimo tu želju, ne shvaćajući da to možda nije ono što Bog želi za nas. Na pisanje o ovoj temi inspirirao me je jedan događaj, koji ću podijeliti s vama. Prošle je godine meni blisku osobu posjetio čovjek kojega je ostavila prije 50 godina, i udala se za drugoga. Njezin je suprug preminuo prije dvije godine. Taj je čovjek došao s drugoga kontinenta da ju ponovno vidi; i nakon toliko godina gajio je osjećaje prema njoj, ali oni nisu bili uzvraćeni. Kada se ta osoba udala, shrvani nesuđeni odabranik otišao je u bogosloviju. Godinama se je pripremao da postane svećenikom. Odustao je dvije godine prije ređenja i otišao na drugi kontinent. Koji je bio razlog njegova odlaska – ne znam. Možda je želio pobjeći od uspomena; možda se nije mogao suočiti s činjenicom da se žena koju je toliko volio udala za dugoga? Nije...

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla...

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome ...

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog