I ja sam jednom voljela

I ja sam jednom voljela. Bilo je to vrijeme kada je ljeto odbrojavalo svoje posljednje dane. I kad pomisliš da se više nema što dogoditi, iznenada se otvore neka nova vrata. I u vrtlogu onih ljetnih boja koje su ispisivale svoje zadnje tonove, ugledaš jedne oči koje su ti do tada bile nepoznate. I shvatiš da se ništa nije završilo. Shvatiš da uistinu svaki kraj donese neki novi početak.

I onda zastaneš. I čudiš se. Te nepoznate oči odjednom ti postnu tako poznate. U jednom strancu pronađeš sebe i nasmiješ se od srca, jer znaš da više nisi sam. U ovom ludom i nemirnom svijetu postoji još netko tko sanja kao ti. Netko tko diše kao ti. I tada shvatiš da se ništa ne događa slučajno. Samo je jedan zagrljaj poseban, samo jedna osoba prepoznaje ritam tvoga srca i spremna je zaplesati na tu melodiju.

I tako dok plešeš, odjednom osjetiš strah. Koraci postanu sporiji, melodija sve manje poznata, a ti kao da se gubiš u krugu isprepletenih koraka koji više nikamo ne vode. Ostaneš zbunjen, ali i dalje plešeš. Nadaš se da će opet biti sve isto. Nadaš se da će nebo ispisati neke nove note i dodati ih u kajdanku zajedničkih koraka. Ali to se ne događa. Tada postaješ svjestan da je najbolje odustati, nastaviti plesati sam i čekati neke nove korake da se ubace i nastave s tobom.

Ali ipak, nakon svega, neke note kao da i dalje u tebi žive. I podsjećaju te na davno otpjevanu pjesmu, na davno izbrojane korake, na zagrljaje samo nebu znane. Na onu zimu koja je snijegom zatrpla sve tvoje snove i tragove koji su vodili do tvoga srca. I sjećaš se samo jednih posebnih očiju i onog jednog zagrljaja pod zvijezdanim nebom.

Nebo katkada usmjeri korake. Poveže dvoje stranaca. Ali prije nego objasni zašto, usmjeri njihove životne putove u različitim smjerovima. I da do znanja da ono ipak ima glavnu i završnu riječ. A ti ostaneš gledajući i nadajući se da je sve bilo s nekim razlogom. I vjeruješ. Vjeruješ da ti nikada neće izmaknuti netko, tko je stvoren samo za tebe. Postaneš svjestan da moraš biti strpljiv. Ne hodaju svi jednako brzo do cilja.

Da, i ja sam jednom voljela.

picture:www.4simplelife.net

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom. Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno. „Obrasci koji su ti omog

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog