Dok sam bila
djevojčica, vjerovala sam da je srce simbol ljubavi. Ako nekog voliš, poklanjaš
mu srce. Takva je bila moja logika. To se razmišljanje nastavilo i kasnije,
kada su se javila prva zaljubljivanja. Takvo je poimanje ljubavi svjetovnoga
karaktera i ono nikada neće dočarati njenu dubinu i smisao.
Uzor
ljubavi, svaki vjernik može naći u Isus Kristu i njegovoj ljubavi prema
čovjeku. Čistoj, bezuvjetnoj ljubavi koja se predaje do kraja. Koja trpi za
dobro drugoga. Koja sebe stavlja u drugi plan, a voljenog/u u prvi. Ne
prigovara, ne traži izgovore, vidi samo ono dobro u drugom.
Kako se piše
takva ljubav? Koji je njen simbol? Odgovor je veoma jednostavan i logičan –
križ. Križ je simbol ljubavi i predanja. On je primjer autentične ljubavi, ali
i putokaz u nebo. Križem nam je otvoreno nebo. Noseći svoj vlastiti, slijedimo
primjer Onoga, koji je prvi ponijeo svoj. Za tebe i mene. Do kraja. Jer je
volio.
I ako se
ikada zapitaš kako ćeš prepoznati ljubav, odgovor će uvijek biti isti – ako si
spreman prihvatiti tuđi križ, nasloniti ga na svoja ramena i bez prigovora
nastaviti stazom života darujući se bezuvijetno, znat ćeš da tvoja ljubav nije
svjetovnog karaktera. Takva je ljubav dar neba, Onoga koji je prepoznao čežnje
tvoga srca i odlučio ih ispuniti darom vječne ljubavi.
I sada, kada
sam nešto zrelija, shvćam simboliku ljubavi. Shvaćam da je drvo križa mjesto
gdje su ispisani stihovi bezuvjetne ljubavi. I tek sada znam kakvu ljubav
želim. Ljubav koja nadilazi ovozemaljska shvaćanja. Onu, koja te vodi k vječnom
izvoru iste. Jer sve što je od Boga, traje. Ne gasi se unatoč svim olujama. Bog
je ljubav i ništa manje ne daruje onomu koji ga zamoli za istu.
