Preskoči na glavni sadržaj

Ljubav satkana u drvo križa

Dok sam bila djevojčica, vjerovala sam da je srce simbol ljubavi. Ako nekog voliš, poklanjaš mu srce. Takva je bila moja logika. To se razmišljanje nastavilo i kasnije, kada su se javila prva zaljubljivanja. Takvo je poimanje ljubavi svjetovnoga karaktera i ono nikada neće dočarati njenu dubinu i smisao.

Uzor ljubavi, svaki vjernik može naći u Isus Kristu i njegovoj ljubavi prema čovjeku. Čistoj, bezuvjetnoj ljubavi koja se predaje do kraja. Koja trpi za dobro drugoga. Koja sebe stavlja u drugi plan, a voljenog/u u prvi. Ne prigovara, ne traži izgovore, vidi samo ono dobro u drugom.

Kako se piše takva ljubav? Koji je njen simbol? Odgovor je veoma jednostavan i logičan – križ. Križ je simbol ljubavi i predanja. On je primjer autentične ljubavi, ali i putokaz u nebo. Križem nam je otvoreno nebo. Noseći svoj vlastiti, slijedimo primjer Onoga, koji je prvi ponijeo svoj. Za tebe i mene. Do kraja. Jer je volio.

I ako se ikada zapitaš kako ćeš prepoznati ljubav, odgovor će uvijek biti isti – ako si spreman prihvatiti tuđi križ, nasloniti ga na svoja ramena i bez prigovora nastaviti stazom života darujući se bezuvijetno, znat ćeš da tvoja ljubav nije svjetovnog karaktera. Takva je ljubav dar neba, Onoga koji je prepoznao čežnje tvoga srca i odlučio ih ispuniti darom vječne ljubavi.

I sada, kada sam nešto zrelija, shvćam simboliku ljubavi. Shvaćam da je drvo križa mjesto gdje su ispisani stihovi bezuvjetne ljubavi. I tek sada znam kakvu ljubav želim. Ljubav koja nadilazi ovozemaljska shvaćanja. Onu, koja te vodi k vječnom izvoru iste. Jer sve što je od Boga, traje. Ne gasi se unatoč svim olujama. Bog je ljubav i ništa manje ne daruje onomu koji ga zamoli za istu. 


Popularni postovi s ovog bloga

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla...

Pusti ono što ti ne pripada

Svi mi nekada poželimo nešto što nam se na prvu svidjelo; osobu u koju smo se zaljubili na „prvi pogled“, možda neki skupi odjevni predmet, stan, kuću, automobil… I grčevito želimo tu želju, ne shvaćajući da to možda nije ono što Bog želi za nas. Na pisanje o ovoj temi inspirirao me je jedan događaj, koji ću podijeliti s vama. Prošle je godine meni blisku osobu posjetio čovjek kojega je ostavila prije 50 godina, i udala se za drugoga. Njezin je suprug preminuo prije dvije godine. Taj je čovjek došao s drugoga kontinenta da ju ponovno vidi; i nakon toliko godina gajio je osjećaje prema njoj, ali oni nisu bili uzvraćeni. Kada se ta osoba udala, shrvani nesuđeni odabranik otišao je u bogosloviju. Godinama se je pripremao da postane svećenikom. Odustao je dvije godine prije ređenja i otišao na drugi kontinent. Koji je bio razlog njegova odlaska – ne znam. Možda je želio pobjeći od uspomena; možda se nije mogao suočiti s činjenicom da se žena koju je toliko volio udala za dugoga? Nije...

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome ...