Preskoči na glavni sadržaj

Ne zaboravi živjeti

Što je život i zašto je takav kakav jest? Uhvatim tako samu sebe u razmišljanju o smislu življenja dara koji nam je Bog darovao. Posebice dok gledam kako se gase životi mladih ljudi. Nisu ni zagazlili pošteno u život, a njihov je korak već bio usmjeren u nebeska prostranstva. I onda se pitaš zašto, a znaš da odgovor nikada nećeš pronaći.

Nije ugodno govoriti o temi smrti. Izbjegavamo ju, jer nas je strah nepoznatoga. Gdje završava granica koju možemo spoznati umom, započinje ono što zovemo vjerom. Rodimo se i živimo da ju spoznamo, a onda se u datom trenutku pojavi strah. Jer možda ne živimo kako bi trebali, a dani su nam već izbrojani.

Pravi trenutak da zastanem i razmislim – živim li, ili životarim? Koristim li svoje talente, ili ih zakopavam? Vjerujem da bi svijet bio ljepše mjesto, kada bi svatko živio ono na što je pozvan – ustrajno i predano, s pouzdanjem u Onoga koji poziva. Svaka žrtva donosi mnoštvo blagoslova, ali je potrebno odlučiti se prihvatiti križ života i ustrajno hodati naprijed.

I dok smo danas sve više zauzeti modernom tehnologijom, dok tražimo užitke u ovisnostima, a pritom zaboravljamo na ono najvažnije – obitelj, prijatelje i na kraju krajeva Boga, pitam se, kako onda uopće imamo pravo tražiti sreću? Jer, prava se sreća krije tamo gdje najmanje gledamo – u srcu. Ona nije materijalna, niti će ikada biti. A pronaći će ju samo oni, koji velikodušno otvore svoje srce Tvorcu života i prihvate sebe i darovani život u potpunosti.

Ne zaboravi živjeti. Kratko je naše vrijeme na ovome svijetu, u usporedbi s vječnošću. Koristi svaki darovani dan, jer nekima su oni već izbrojani. Budi zahvalan što se još uvijek možeš diviti zalasku sunca, pjevu ptica, ili ljepoti jutarnje rose. Hodaj, bez straha, jer tvoj te Otac čuva i nosi poput kapljice vode na svome dlanu. Vjeruj Mu.

photo: prohardver.hu 



Popularni postovi s ovog bloga

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla...

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome ...

Sve je isto, a ja drugačija

  Svatko se od nas, barem jednom u životu, našao u situaciji da ne zna kako promijeniti neke stvari u životu. Pa tražimo odgovore, čekamo nekoga da nas prosvijetli i ukaže nam na slijepu pjegu, a najčešće se stvari ne miču s mrtve točke. Jedan pavlin rekao je kako Bog dopušta ta iskustva pustinje u našemu životu, to ponavljanje sličnih situacija , kako bismo zapravo naučili nešto što Bog smatra bitnim za nas u tome trenutku. Mi smo ljudi komplaksna bića. Toliko je u nama pospremljenih iskustava, emocija, sjećanja... a malo nas se odvaži na put u dubine i suočavanjem s onim što nosimo u sebi. Neki sam dan slučajno naišla na dio intervjua s jednom holivudskom glumicom koju su pitali što bi savjetovala onima koji su u nekoj teškoj situaciji. Odgovorila je: 'Rekla bih im, prođite kroz to.' Neki će možda reći da je to lako reći, a malo teže izvesti u praksi. Istina. Gotovo šest godina radila sam u evangelizaciji i imala priliku čuti stvarno potresne i teške životne priče. Teške ...