Preskoči na glavni sadržaj

Osvajati dušom

Slušajući iskustva parova koji su hodali u čistoći i kasnije svoje čisto hodanje okrunili sakramentom braka, ne može se ne postaviti pitanje što je to, što ih je tako snažno povezalo i ulilo u njihova srca sigurnost da ih je Bog namijenio jedno drugom. Može li to biti išta ljudsko i ovozemaljsko?

Vjerujem da svatko od nas u svojoj okolini ima priliku vidjeti mlade, zaljubljene parove. Većina njih nažalost nije upoznata s teologijom tijela, pa se zna dogoditi da taj zajednički hod postane međusobno iskorištavanje kako bi se zadovoljile određene potrebe. I nakon nekog vremena, veza  puca, jer nema čvrstih temelja. I ako se mlada osoba nađe u začaranom krugu, ako ide od partnera do partnera, gubi sebe i svoj vlastiti identitet. Ako ne znam tko sam, kamo idem i što želim, kako prihvatiti drugoga i odlučiti se na nešto veliko kao što je brak?

Flert je nešto neizostavno kada je upitanju potraga za pravim/om. Bude mi žao kada vidim djevojke u oskudnim haljinicama, ogromnom količinom šminke, koje idu u izlazak nadajući se da će pronaći svoju srodnu dušu. I tako sakriju svoju dušu, najljepši element ljudske osobe. I onda ostanu samo povrijeđene, jer tada postanu samo netko s kim se zabavlja, ali ne odlučuje za nešto ozbiljnije.

Ako želiš nekoga osvojiti, osvajaj dušom. Osvajaj svojom ljubavlju prema samom Bogu, koja se ogleda u očima. Slušaj Njega i njegov glas. Dopusti mu da te poveže s dušom koju je namijenio samo tebi. Takva ljubav traje, jer nije plod ljudskih nastojanja, nije vezana strastima i izgrađena na pijesku. Takva je ljubav plod suradnje Neba i zemlje. Ispunjenje ljudske čežnje u sjedinjenju Boga i čovjeka.


Da bi mogao primiti takvu ljubav, budi spreman otvoriti svoje srce. Čitaj znakove pokraj puta koje ti šalje tvoj Otac. On bira najbolje. I ne boj se. Čovjeku je možda nemoguće, ali Bogu je sve moguće.  

picture: plus.google.com 

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog