Valentinovo i ljubav

Valentinovo je; 14. dan veljače. Dan o kojem se naveliko priča puno prije nego li dođe. Kažu to je dan zaljubljenih, a ti si možda sam/a. I ove godine. Čini ti se da su svi oko tebe u oblacima, a ti čvrsto na tlu. Još ako se javi poneka misao da će tako zauvijek ostati, Valentinovo postane depresivan dan, jer je rezerviran za sve druge, osim tebe.

Ljubav... Što li je to? I da li je rezervirana samo za parove? Ljubav je nešto sveto, i što je još važnije, dolazi u različitim oblicima – od ljubavi prema Bogu, roditeljima, bližnjima, pa do one među partnerima. Ta 14. veljača, nosi puno veće značenje od onoga na što je svedena. I ti možeš ljubiti; dapače trebaš, jer LJUBAV je životni poziv svakoga kršćanina.

Možda si i taj dan sam/a. Iskoristi ga na drugačiji način. Odvaži se i moli svetoga Valentina za budućeg supruga/u. Moli ga da te zagovara pred Bogom, kako bi dobri Otac pripravio tvoje srce i srce tvoga odabranika, odnosno odabranice, za zajedničke dane. Moli da ti se dogodi ljubav, ona čista i iskrena, kakvu može darovati samo nebeski Otac. Jer samo će ona trajati. Pa makar dočekao još koje Valentinovo sam, na kraju će biti vrijedno čekanja.

Ako ti je Bog već udijelio tu milost, pa kraj sebe imaš neko posebno srce, neka vam taj dan posluži kao podsjetinik da je ljubav žrtva i da samo oni koji vjeruju Bogu i hodaju s Njim, mogu ostati zauvijek jedno kraj drugoga. Neka vam sveti Valentin bude zagovornik u nebu, kako bi vaša ljubav rasla u čistoći i svetosti – onako, kako je to Bog zamislio.

Književnik Stjepan Lice napisao je divne misli o ljubavi, koje svima nama mogu poslužiti kao vodič na životnom putu:

„I vječnost je prekratka da biste propustili ijedan trenutak ljubavi.

Premda, i jedan trenutak ljubavi opravdava svu vječnost.

Premda, svaki trenutak ljubavi, ljubavi kojom ljubite, ljubavi koju

prigrlite, ljubavi kojoj dopuštate živjeti, zagrljaj je vječnosti.

Stoga zemlju svakoga trenutka natopite ljubavlju.

Pustinju svakog trenutka ljubavlju preobrazite u plodnu zemlju.

Sve svoje vrijeme posvetite ljubavlju.

Jer dani će uminuti. Ali ljubav nikada neće prestati disati.“

photo: webneel.com

Popularni postovi s ovog bloga

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog