Ljubav koja vodi u nebo

Za početak pitanje – kakvu ljubav želiš? Teško će itko dati odgovor bez dubokog promišljanja. Možda nekada i ne želimo o tome razmišljati, jer se bojimo da je takvu ljubav nemoguće naći i živjeti. I onda prihvatimo bilo kakav oblik odnosa, pretvarajući osobu u privjesak koji nosimo sa sobom da bi drugi vidjeli i divili se.

Ključan problem? Strah od samoće. Možda i strah od suočavanja s nama samima; strah od razočarenja. Vjerujem da postoji još koji, ali ne bih o njima. Zašto? Isus je rekao: „Ne bojte se! Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta“. Vjera izgoni strah. Bog nas oslobađa i čini nas novima i spremnima da se darujemo drugoj osobi.

Da bi upoznali sebe, potrebno je zaviriti u svoje srce. Suočiti se s vlastitim manama i slabostima. Samo ćemo tako moći drugoga prihvatiti u potpunosti. Nitko nije savršen, ali Bog nas može učiniti savršenima u ljubavi. Trebamo otvoriti svoje srce i dopustiti da se prvo Bog nastani u njemu, da On zagospodari našim željama, mislima i osjećajima.

Nismo pozvani mijenjati druge. Pozvani smo mijenjati sebe. Svaki dan iznova. Pozvani smo postajati bićima ljubavi i dobrote, nositeljima nade i radosti. A to katkada bude teško. Ipak, vrijedi truditi se. Vrijedi umirati sebi i dopustiti Kristu da živi u nama.

Ne boj se postaviti visoke ciljeve. Ostani vjeran svojim idealima. Ne postoji savršena ljubav, ali uvijek postoji netko, tko će učiniti sve da te dovede k Bogu. Netko, tko će čuvati tvoje srce kao kapljicu vode na dlanu. Netko, tko će prvo tražiti tvoju sreću i u njoj pronaći svoju. Takvu osobu vrijedi čekati. Za nju vrijedi moliti. Jer bez Boga, nikada ju nećemo susresti.

photo: www.patheos.com

Popularni postovi s ovog bloga

Pusti ono što ti ne pripada

Svi mi nekada poželimo nešto što nam se na prvu svidjelo; osobu u koju smo se zaljubili na „prvi pogled“, možda neki skupi odjevni predmet, stan, kuću, automobil… I grčevito želimo tu želju, ne shvaćajući da to možda nije ono što Bog želi za nas. Na pisanje o ovoj temi inspirirao me je jedan događaj, koji ću podijeliti s vama. Prošle je godine meni blisku osobu posjetio čovjek kojega je ostavila prije 50 godina, i udala se za drugoga. Njezin je suprug preminuo prije dvije godine. Taj je čovjek došao s drugoga kontinenta da ju ponovno vidi; i nakon toliko godina gajio je osjećaje prema njoj, ali oni nisu bili uzvraćeni. Kada se ta osoba udala, shrvani nesuđeni odabranik otišao je u bogosloviju. Godinama se je pripremao da postane svećenikom. Odustao je dvije godine prije ređenja i otišao na drugi kontinent. Koji je bio razlog njegova odlaska – ne znam. Možda je želio pobjeći od uspomena; možda se nije mogao suočiti s činjenicom da se žena koju je toliko volio udala za dugoga? Nije...

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome ...

Sve je isto, a ja drugačija

Svatko se od nas, barem jednom u životu, našao u situaciji da ne zna kako promijeniti neke stvari u životu. Pa tražimo odgovore, čekamo nekoga da nas prosvijetli i ukaže nam na slijepu pjegu, a najčešće se stvari ne miču s mrtve točke. Jedan pavlin rekao je kako Bog dopušta ta iskustva pustinje u našemu životu, to ponavljanje sličnih situacija , kako bismo zapravo naučili nešto što Bog smatra bitnim za nas u tome trenutku. Mi smo ljudi komplaksna bića. Toliko je u nama pospremljenih iskustava, emocija, sjećanja... a malo nas se odvaži na put u dubine i suočavanjem s onim što nosimo u sebi. Neki sam dan slučajno naišla na dio intervjua s jednom holivudskom glumicom koju su pitali što bi savjetovala onima koji su u nekoj teškoj situaciji. Odgovorila je: 'Rekla bih im, prođite kroz to.' Neki će možda reći da je to lako reći, a malo teže izvesti u praksi. Istina. Gotovo šest godina radila sam u evangelizaciji i imala priliku čuti stvarno potresne i teške životne priče. Teške ...

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog