Ljubav koja vodi u nebo

Za početak pitanje – kakvu ljubav želiš? Teško će itko dati odgovor bez dubokog promišljanja. Možda nekada i ne želimo o tome razmišljati, jer se bojimo da je takvu ljubav nemoguće naći i živjeti. I onda prihvatimo bilo kakav oblik odnosa, pretvarajući osobu u privjesak koji nosimo sa sobom da bi drugi vidjeli i divili se.

Ključan problem? Strah od samoće. Možda i strah od suočavanja s nama samima; strah od razočarenja. Vjerujem da postoji još koji, ali ne bih o njima. Zašto? Isus je rekao: „Ne bojte se! Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta“. Vjera izgoni strah. Bog nas oslobađa i čini nas novima i spremnima da se darujemo drugoj osobi.

Da bi upoznali sebe, potrebno je zaviriti u svoje srce. Suočiti se s vlastitim manama i slabostima. Samo ćemo tako moći drugoga prihvatiti u potpunosti. Nitko nije savršen, ali Bog nas može učiniti savršenima u ljubavi. Trebamo otvoriti svoje srce i dopustiti da se prvo Bog nastani u njemu, da On zagospodari našim željama, mislima i osjećajima.

Nismo pozvani mijenjati druge. Pozvani smo mijenjati sebe. Svaki dan iznova. Pozvani smo postajati bićima ljubavi i dobrote, nositeljima nade i radosti. A to katkada bude teško. Ipak, vrijedi truditi se. Vrijedi umirati sebi i dopustiti Kristu da živi u nama.

Ne boj se postaviti visoke ciljeve. Ostani vjeran svojim idealima. Ne postoji savršena ljubav, ali uvijek postoji netko, tko će učiniti sve da te dovede k Bogu. Netko, tko će čuvati tvoje srce kao kapljicu vode na dlanu. Netko, tko će prvo tražiti tvoju sreću i u njoj pronaći svoju. Takvu osobu vrijedi čekati. Za nju vrijedi moliti. Jer bez Boga, nikada ju nećemo susresti.

photo: www.patheos.com

Popularni postovi s ovog bloga

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Sve je isto, a ja drugačija

Svatko se od nas, barem jednom u životu, našao u situaciji da ne zna kako promijeniti neke stvari u životu. Pa tražimo odgovore, čekamo nekoga da nas prosvijetli i ukaže nam na slijepu pjegu, a najčešće se stvari ne miču s mrtve točke. Jedan pavlin rekao je kako Bog dopušta ta iskustva pustinje u našemu životu, to ponavljanje sličnih situacija , kako bismo zapravo naučili nešto što Bog smatra bitnim za nas u tome trenutku. Mi smo ljudi komplaksna bića. Toliko je u nama pospremljenih iskustava, emocija, sjećanja... a malo nas se odvaži na put u dubine i suočavanjem s onim što nosimo u sebi. Neki sam dan slučajno naišla na dio intervjua s jednom holivudskom glumicom koju su pitali što bi savjetovala onima koji su u nekoj teškoj situaciji. Odgovorila je: 'Rekla bih im, prođite kroz to.' Neki će možda reći da je to lako reći, a malo teže izvesti u praksi. Istina. Gotovo šest godina radila sam u evangelizaciji i imala priliku čuti stvarno potresne i teške životne priče. Teške

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog