Ljubav koja vodi u nebo

Za početak pitanje – kakvu ljubav želiš? Teško će itko dati odgovor bez dubokog promišljanja. Možda nekada i ne želimo o tome razmišljati, jer se bojimo da je takvu ljubav nemoguće naći i živjeti. I onda prihvatimo bilo kakav oblik odnosa, pretvarajući osobu u privjesak koji nosimo sa sobom da bi drugi vidjeli i divili se.

Ključan problem? Strah od samoće. Možda i strah od suočavanja s nama samima; strah od razočarenja. Vjerujem da postoji još koji, ali ne bih o njima. Zašto? Isus je rekao: „Ne bojte se! Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta“. Vjera izgoni strah. Bog nas oslobađa i čini nas novima i spremnima da se darujemo drugoj osobi.

Da bi upoznali sebe, potrebno je zaviriti u svoje srce. Suočiti se s vlastitim manama i slabostima. Samo ćemo tako moći drugoga prihvatiti u potpunosti. Nitko nije savršen, ali Bog nas može učiniti savršenima u ljubavi. Trebamo otvoriti svoje srce i dopustiti da se prvo Bog nastani u njemu, da On zagospodari našim željama, mislima i osjećajima.

Nismo pozvani mijenjati druge. Pozvani smo mijenjati sebe. Svaki dan iznova. Pozvani smo postajati bićima ljubavi i dobrote, nositeljima nade i radosti. A to katkada bude teško. Ipak, vrijedi truditi se. Vrijedi umirati sebi i dopustiti Kristu da živi u nama.

Ne boj se postaviti visoke ciljeve. Ostani vjeran svojim idealima. Ne postoji savršena ljubav, ali uvijek postoji netko, tko će učiniti sve da te dovede k Bogu. Netko, tko će čuvati tvoje srce kao kapljicu vode na dlanu. Netko, tko će prvo tražiti tvoju sreću i u njoj pronaći svoju. Takvu osobu vrijedi čekati. Za nju vrijedi moliti. Jer bez Boga, nikada ju nećemo susresti.

photo: www.patheos.com

Popularni postovi s ovog bloga

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla...

Pusti ono što ti ne pripada

Svi mi nekada poželimo nešto što nam se na prvu svidjelo; osobu u koju smo se zaljubili na „prvi pogled“, možda neki skupi odjevni predmet, stan, kuću, automobil… I grčevito želimo tu želju, ne shvaćajući da to možda nije ono što Bog želi za nas. Na pisanje o ovoj temi inspirirao me je jedan događaj, koji ću podijeliti s vama. Prošle je godine meni blisku osobu posjetio čovjek kojega je ostavila prije 50 godina, i udala se za drugoga. Njezin je suprug preminuo prije dvije godine. Taj je čovjek došao s drugoga kontinenta da ju ponovno vidi; i nakon toliko godina gajio je osjećaje prema njoj, ali oni nisu bili uzvraćeni. Kada se ta osoba udala, shrvani nesuđeni odabranik otišao je u bogosloviju. Godinama se je pripremao da postane svećenikom. Odustao je dvije godine prije ređenja i otišao na drugi kontinent. Koji je bio razlog njegova odlaska – ne znam. Možda je želio pobjeći od uspomena; možda se nije mogao suočiti s činjenicom da se žena koju je toliko volio udala za dugoga? Nije...

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome ...

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog