Jednoj posebnoj ženi

U životu svake osobe postoji jedna posenbna žena. Žena koja se odluči odreći svega, kako bi te donijela na svijet. I ne samo to. Ona postane cijeli tvoj svijet – tvoj oslonac, pratitelj i najbolji prijatelj. Katkada i nije svijesna koliko je posebna u tvojim očima.

Zato ti i pišem. Da to nikada ne zaboraviš. Da zahvliš Bogu što ti je dao priliku da zaigraš najvažniju ulogu na svijetu. Što ti je dao priliku da jednom čovjeku uljepšaš život i obojaš mu dane šarenijim bojama; bojama radosti, nade i ljubavi.

Posebna si. Ne zaboravi to. Nisu svi imali priliku nositi tri života pod srcem. Bog bira one, koji imaju veliko srce. Veće nego što misle. One koji su spremni zaboraviti sebe i biti otvoreni za neke nove priče. Stranice ispisane dječjim osmjehom i plačem, tugom i radošću, snovima i nadanjima. I uvijek tu. Kad svi odu.

Posebni se rađaju u velječi. Borci. Za sebe i druge. Oni, koji su hrabro zagazili preko granice tragajući za boljom budučnošću. I tamo ostavili svoje mlade dane. I onda Bog, usmjerivši životni put u neki drugi smjer, pokaže put u zagrljaj voljenog čovjeka koji i nakon dvadeset i dvije godine provedene zajedno, čuva tvoje srce na dlanu kao i onog prvog dana.

Pogledaj malo bolje svu ljepotu oko sebe. Živote koje si donijela na svijet, čovjeka koji i danas čuva tvoju ljubav. Bogata si, neizmjerno. A sve ostalo nije važno. Život nosi tugu, jednako kao i radost. Sve ovisi kako gledamo. Ako ne dozvolimo, ona nikada neće zakoračiti u naše srce. Može biti tu samo u prolazu.

Uz Majčin dan - ženi koja me je rodila, odgojila, i danas budnim okom prati moje korake i žrtvuje se za mene.

photo: all4desktop.com

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom. Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno. „Obrasci koji su ti omog

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog