Kada će tvoja slagalica biti potpuna?

Život je jedna velika „slagalica“. Mnoštvo je djelića bez kojih ona neće biti potpuna. I dok živimo skupljajući ih, postajemo svijesni da nam nije svaki od njih jednako važan. Istina je, neki su odabrani i posloženi bez našega pristanka, ali dio je ipak ostavljn nama na slobodu, da posložimo do kraja, prema vlastitu nahođenju i prema onome što srce šapuće.

Kada ostvarimo u životu većinu od onoga što smo sanjali i željeli, slagalica je potpunija, mi postajemo izgrađenije osobe, no često u životnoj slagalici nedostaje jedan djelić, za kojim se najdulje traga. Svaka djevojka, koju Bog poziva na brak, sanja i želi mladića, koji će čuvati njeno srce u sjeni svoga. I svaki mladić, kojega Bog poziva na brak, želi kraj sebe djevojku koja će ga poštovati i pružiti mu svu ljubav svijeta.

I upravo taj motiv postane ključan da se jedan mladić, ili pak djevojka upuste u potragu za djelićem koji nedostaje. Na tom putu, posutom razočarenjima, gubitcima i dobitcima, često se to „svijetlo na kraju tunela“ učini iluzijom, a potraga besmislenom. Dovoljno da se odlučimo spustiti kriterije, jer smo uvjereni da ne postoji netko tko će nas voljeti cijelim bićem i da je polovična (ne)ljubav dovoljna.

Varamo se. Jako. Naš je život plaćen bezuvijetnom Ljubavlju, i upravo takvu ljubav Bog želi za tebe. Možda će ti se mnogo usputno nađenih djelića slagalice učiniti pravima, ali samo će se jedan uklopiti savršeno i tada ćeš znati da je baš on dio tvoje slagalice. Kada će to biti? Ne znam. Nije ni važno. Važno je slagati, jedan po jedan dio. A onaj zadnji će se već pojaviti, da popuni prazninu koja nedostaje. I tada više ništa neće biti isto.

photo:www.serviamministries.com

Popularni postovi s ovog bloga

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog