Preskoči na glavni sadržaj

Jeka tišine

Neke su tišine glasne, možda čak i glasnije od buke kojom smo okruženi. Vrište iz nutra, a ne čuju se. Rijetki na njih obrate pažnju. Pročitaju ih iz pogleda u oči, stava i držanja, ili pak iz zagrljaja koji je tada nešto snažniji i topliji. Neke su tišine toliko glasne, da otope i sante leda koje smo držali u sebi, ne želeći da netko priđe bliže i pronađe bolnu točku u našoj nutrini. Neke su tišine toliko glasne da ogole našu nutrinu i natjeraju nas da se suočimo sa sobom.

Neki od najvećih junaka svoje su bitke vodili u tišini. Sa samim sobom. Suočavali se s istinom koja je ogolila njihovo biće i iznjedrila sliku onog „ja“ koje nije idealno kako se čini. Pa opet, ako se ta spoznaja prihvati sa zahvalnošću, može postati plodnim tlom za promjenu – prilikom za neki novi početak. Koji nije lak i koji zahtjeva samo one najodlučnije i najhrabrije.

A ljubav? Ona poznaje ključ svake tišine. Nije ju strah prijeći preko prepreka koje joj tuga, razočarenja, ili pak bol stavi na put. I onda mijenja. Pogledom, zagrljajem, stiskom ruke koji govori – ovdje sam i neću otići. Rijetki su oni koji znaju voljeti, ali ih ima. I ako i ti imaš nekog takvog kraj sebe, čuvaj ga. Ne zaboravi mu reći koliko je poseban i koliko ti znači. Ali, ne zaboravi onog jednog posebnog, koji je svoju ljubav prema tebi ispisao na drvetu križa – Isusa iz Nazareta.

Njega, koji svaku tvoju tišinu pozna bolje nego li ti sam. Koji nikada ne odlazi i nikada te ne ostavlja samoga. Jer je Ljubav. A Ljubav ne zna drugačije. Tvoje su joj dubine dragocjene stoga i prebiva u njima. Potrudi se da joj postanu i ostanu dostojno prebivalište. Unatoč svim životnim preprekama. Za neke se ideale isplati živjeti.

„Voljeti znači biti ranjiv. Volite bilo što i srce će vam sigurno biti iscijeđeno, a možda i slomljeno. Želite li biti sigurni da će ostati netaknuto, ne smijete ga dati nikome, čak ni životinji. Omotajte ga pažljivo hobijima i malim luksuzima, izbjegavajte petljanja, zaključajte ga na sigurno u škrinju svoje sebičnosti. Ali u toj škrinji, sigurnoj, mračnoj, nepomičnoj, bez zraka – promijenit će se. Neće biti slomljeno, postat će neslomljivo, nepropusno, beznadno. Voljeti znači biti ranjiv.“[1]

photo: TeiTo



[1] Citat: C. S. Lewis.

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec
Read more »

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla
Read more »

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji su ti omog
Read more »