Tebi, mladiću posebna srca

Primjetila sam kako se, kada se radi o temi ljubavi, uglavnom referira na žene, odnosno djevojke i iz te se perspektive govori i piše. Pa evo, odlučila sam se ovaj tekst posvetiti svim mladićima, muškarcima čije srce još nije zauzeto, ali u sebi istovremeno nosi čežnju da pripada posebnoj djevojci u njihovu životu.

Slobodno ću reći da sam blagoslovljena prijateljima, koji ispod čelična stasa nose dobro srce. Nema ih mnogo takvih, a da su istovremeno dio moga života, ali opet, sretna sam što ih je i ta nekolicina. Slušajući njihova razmišljanja, borbe, radosti i tuge, ne mogu ne zaključiti kako usprkos komentarima kako dobrih momaka nema, da su rijetki i da većina samo želi iskoristiti djevojku, postoje oni koji vide dalje od „zadovoljavanja“ potreba i nekakvog iskorištavanja.

Vjerujem da vas je još takvih, koji ovo čitate. Istinska se dobrota često krije duboko zapakirana ispod rana i povreda nanesenih od bliskih nam ljudi. Pa se dogodi da dobro „zaključamo“ vlastitu nutrinu kako netko ne bi opet udario tamo gdje boli. Riskirajući mogućnost da ćemo pustiti da odu i one, koji su trebali ostati. Znajući to, Bog nam u život šalje ljude koji su zapravo „melem“ našim ranama. One, koji znaju prigrliti tuđu bol, jednako kao i radost. Njih vrijedi čuvati.

Tebi, mladiću posebna srca, želim reći jedno: Bog te ljubi. Umro je za tebe. Tu istinu nitko ne može osporiti. Taj isti Bog priprema tvoje srce baš sada, kako bi ga u pravom trenutku mogao pokloniti izabranici svoga srca. Ne opterećuj se pitanjima i mislima kada će to biti i kako će se dogoditi, već danas moli za nju. Da ostane postojana u onome što je Bog naumio za nju i da mu uvijek bude vjerna.

A već kada dođe pravi trenutak, Gospodin će staviti njeno srce u tvoje ruke. Molim te, dobro ga čuvaj. Ipak je to za tebe posebno srce. Srce tvoje buduće supruge i majke tvoje djece. Sjeti se ovih riječi kada joj se doživotno obećaš i prvi puta se probudiš kraj nje. I ne zaboravi, to posebno stvorenje Božji je dar tebi; ne dozvoli da prođe dan, a da mu ne zahvališ. Jer On kroji ljubav po mjeri našega srca. Da, toliko si mu poseban.

„Ljubav je spoznaja da si ti nekome dragocjen. Ljubav je vrhunsko dobro, duhovna stvarnost. Ona zato nije isto što i sviđanje, zaljubljenost. Prava i istinska ljubav je vječna, ili je nema, jer je tada samo neki interes. Ljubav je spoznaja da je i tebi netko dragocjen, da u toj osobi vidiš svoj život, ostvarenje sebe i ispunjenje svih svojih čežnji.“[1]

photo: TeiTo

[1] Iz knjige „Hagioterapijska ljekarna“, autorice Lele Crnek.

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom. Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno. „Obrasci koji su ti omog

Putem Ljubavi

Pretraži ovaj blog