Preskoči na glavni sadržaj

Možemo li to nazvati ljubavlju?

Kažu da se ljubav rađa u slobodi, da ti dopušta da rasteš i razvijaš se, i da ti pomaže da postaneš najbolja verzija tebe. A što ako nije tako? Što ako ljubav koristimo da bi ispunili praznine unutar našega bića? Što ako ju koristimo za nadvladavanje straha od samoće?

Svatko od nas u životu treba čvrste oslonce. Osobe koje nam Bog daruje da bi nam bili potpora i hrabrili nas kada se suočimo sa životnim izazovima. No, vrlo je tanka granica između dopuštanja nekome da nam bude potpora i iskorištavanja za naše sebične interese, nekada i nesvjesno. I to najčešće u romantičnim vezama.

„Ne mogu bez njega/nje“, rečenica je koja se često može čuti. Zašto ne možeš? Što, ili možda bolje pitati, tko je smisao tvoga života? Da bi čovjek bio spreman za rast u dvoje, potrebno je naučiti prihvaćati samoću. Ne biti usamljen, već naučiti biti sam sa sobom. Naučiti voljeti život, svaki dan i svaki trenutak. Naučiti i shvatiti da moja sreća ne ovisi o nekomu ili nečemu, već samo o Bogu koji je smisao našega života i našega postojanja.

Emocionalno je iskorištavanje danas na vrhuncu, usudim se reći. Trebamo drugoga da ispunimo ono nešto u sebi, što nas čini nemirnima i slabima. Bojimo se suočiti sa istinom o nama, koju nosimo u svojoj nutrini, pa se skrivamo u sjenu drugoga, iskorištavajući ga da nam bude emocionalni oslonac. A Bog čeka, da prigrli naše boli, zaliječi ranjeno srce i udijeli novi početak.


Ljubav nije pitanje – što on/ona čini za mene da bih ju/ga voljela? Ljubav pita – što ja činim za osobu koju volim? Što joj mogu dati od sebe, da ju učinim radosnijom? Što mogu učiniti da on/ona u meni prepozna istinskog prijatelja i životnog suputnika? To je bezinteresna ljubav. Nju vrijedi živjeti.  


photo: TeiTo

Popularni postovi s ovog bloga

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla...
Read more »

Pusti ono što ti ne pripada

Svi mi nekada poželimo nešto što nam se na prvu svidjelo; osobu u koju smo se zaljubili na „prvi pogled“, možda neki skupi odjevni predmet, stan, kuću, automobil… I grčevito želimo tu želju, ne shvaćajući da to možda nije ono što Bog želi za nas. Na pisanje o ovoj temi inspirirao me je jedan događaj, koji ću podijeliti s vama. Prošle je godine meni blisku osobu posjetio čovjek kojega je ostavila prije 50 godina, i udala se za drugoga. Njezin je suprug preminuo prije dvije godine. Taj je čovjek došao s drugoga kontinenta da ju ponovno vidi; i nakon toliko godina gajio je osjećaje prema njoj, ali oni nisu bili uzvraćeni. Kada se ta osoba udala, shrvani nesuđeni odabranik otišao je u bogosloviju. Godinama se je pripremao da postane svećenikom. Odustao je dvije godine prije ređenja i otišao na drugi kontinent. Koji je bio razlog njegova odlaska – ne znam. Možda je želio pobjeći od uspomena; možda se nije mogao suočiti s činjenicom da se žena koju je toliko volio udala za dugoga? Nije...
Read more »

Sve je isto, a ja drugačija

  Svatko se od nas, barem jednom u životu, našao u situaciji da ne zna kako promijeniti neke stvari u životu. Pa tražimo odgovore, čekamo nekoga da nas prosvijetli i ukaže nam na slijepu pjegu, a najčešće se stvari ne miču s mrtve točke. Jedan pavlin rekao je kako Bog dopušta ta iskustva pustinje u našemu životu, to ponavljanje sličnih situacija , kako bismo zapravo naučili nešto što Bog smatra bitnim za nas u tome trenutku. Mi smo ljudi komplaksna bića. Toliko je u nama pospremljenih iskustava, emocija, sjećanja... a malo nas se odvaži na put u dubine i suočavanjem s onim što nosimo u sebi. Neki sam dan slučajno naišla na dio intervjua s jednom holivudskom glumicom koju su pitali što bi savjetovala onima koji su u nekoj teškoj situaciji. Odgovorila je: 'Rekla bih im, prođite kroz to.' Neki će možda reći da je to lako reći, a malo teže izvesti u praksi. Istina. Gotovo šest godina radila sam u evangelizaciji i imala priliku čuti stvarno potresne i teške životne priče. Teške ...
Read more »