Kažu
da se ljubav rađa u slobodi, da ti dopušta da rasteš i razvijaš se, i da ti
pomaže da postaneš najbolja verzija tebe. A što ako nije tako? Što ako ljubav
koristimo da bi ispunili praznine unutar našega bića? Što ako ju koristimo za
nadvladavanje straha od samoće?
Svatko
od nas u životu treba čvrste oslonce. Osobe koje nam Bog daruje da bi nam bili
potpora i hrabrili nas kada se suočimo sa životnim izazovima. No, vrlo je tanka
granica između dopuštanja nekome da nam bude potpora i iskorištavanja za naše sebične
interese, nekada i nesvjesno. I to najčešće u romantičnim vezama.
„Ne
mogu bez njega/nje“, rečenica je koja se često može čuti. Zašto ne možeš? Što,
ili možda bolje pitati, tko je smisao tvoga života? Da bi čovjek bio spreman za
rast u dvoje, potrebno je naučiti prihvaćati samoću. Ne biti usamljen, već
naučiti biti sam sa sobom. Naučiti voljeti život, svaki dan i svaki trenutak.
Naučiti i shvatiti da moja sreća ne ovisi o nekomu ili nečemu, već samo o Bogu
koji je smisao našega života i našega postojanja.
Emocionalno
je iskorištavanje danas na vrhuncu, usudim se reći. Trebamo drugoga da ispunimo
ono nešto u sebi, što nas čini nemirnima i slabima. Bojimo se suočiti sa
istinom o nama, koju nosimo u svojoj nutrini, pa se skrivamo u sjenu drugoga,
iskorištavajući ga da nam bude emocionalni oslonac. A Bog čeka, da prigrli naše
boli, zaliječi ranjeno srce i udijeli novi početak.
Ljubav
nije pitanje – što on/ona čini za mene da bih ju/ga voljela? Ljubav pita – što ja
činim za osobu koju volim? Što joj mogu dati od sebe, da ju učinim radosnijom?
Što mogu učiniti da on/ona u meni prepozna istinskog prijatelja i životnog suputnika?
To je bezinteresna ljubav. Nju vrijedi živjeti.
photo: TeiTo
