Blago onom tko te dobije

Je li vam poznata izjava iz naslova? Vjerujem da je. Kao i meni. Kada si solo, ljudi očito imaju tu potrebu (posebice bližnji) naglašavati pozitivne strane pa čak i glorificirati ih. Znala sam to čuti i dok sam bila još mlađa. Premda je to nešto što gotovo svatko želi čuti, ipak u tome postoji jedna „zamka“. U tom silnom uzdizanju tvoje/moje osobnosti, lako je upasti u grijeh oholosti i misliti da si „poseban“, i tražiti istu takvu osobu. A s obzirom da znamo da savršeni ljudi ne postoje, nije čudno što upravo ti ljudi (mi) koje se hvali, nešto teže pronalaze partnera.

Sve mi je to postalo prilično zamorno. Posebice kada drugi na osnovi onoga što radim (pisanja) zaključuju kakva sam osoba. Ako dobiješ neki talent, dobio si ga da bi pomogao drugima. To je nešto što ti je darovano i kao takvo nikada ne bi trebalo biti razlog za uzdizanje nekoga. Često znam u šali reći da me ne vidite kada vičem, plačem ili se svađam, a i to je dio života. Svi smo mi ljudi. 😉 Da bismo vidjeli osobu kakva ona zaista jest, trebamo pogledati iza paravana vanjštine. Trebamo gledati njezin život iza pozornice; radost, suze, smijeh, bol,… Sve je to dio života.

Rijetki su spremi pogledati malo dublje. Teško je zaviriti i u vlastitu nutrinu, a kamoli u tuđu. Ali to je ljubav. Ona vidi u osobi ono što drugi možda neće vidjeti. I u tome je njezina ljepota. Puno je onih koji će te voljeti kada si na vrhu, a rijetki su oni koji će ti pružiti maramicu kada budeš plakao i zagrliti te kada bude teško. Blago onom tko te dobije, ako si ti zaista netko tko je spreman umrijeti sebi i voljeti ono što onaj drugi sam na sebi ne može voljeti. Tako se mijenjaju životi. Zato smo i poslani jedni drugima, da si olakšamo hod na ovozemaljskom putu. Nije lako, ali ljubav je ta koja mijenja sve. Priznajmo sebi da nismo ništa bolji i posebniji. Svi smo isti. I to je istina koja oslobađa.

P.s. ako imaš neko svjedočanstvo, pitanje ili komentar, slobodno mi piši na e-mail (gabyjurkovic05@gmail.com) ili u inbox fb stranice „Putem Ljubavi“. 😉

Foto: TeiTo

Popularni postovi s ovog bloga

Hoće li me itko ikada voljeti

Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mjesec

Kada čekanje umori

Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla

Reci mi, što zapravo želiš?

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom. Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno. „Obrasci koji su ti omog