Kada
bi te netko pitao što je tebi najvažnije u životu, što bi mu odgovorio? Za što
živiš? Koji je tvoj konačni cilj i svrha tvojega života? Zadnjih sam mjeseci i
ja razmišljala o odgovorima na pitanja koja sam i tebi postavila.
Razmišljajući, shvatila sam da sam odrastala čekajući da nešto dođe (da završim
školu, fakultet, udam se…), jer sam vjerovala da će me to ispuniti i da ću tada
biti sretna. Nažalost, nisam jedina koja sam tako razmišljala. Možda i ti još
uvijek tako razmišljaš? Čekaš posao, muža/ženu, djecu… i vjeruješ da će tek
tada život biti smislen i da ćeš tek tada moći reći da postoji ono nešto za što
se isplati živjeti.
Ne
kažem da je pogrešno željeti brak, djecu, dobar posao… Pogrešno je kada nešto
od toga (ili to sve) postane jedini smisao našega života. Pogrešno je kada iz
kreveta ustajemo i navečer liježemo, a da u međuvremenu nismo podignuli pogled prema
nebu i sjetili se Onoga koji nam sve to daje. Godinama sam vjerovala da će se
sve u mom životu posložiti i da ću pronaći smisao kad se udam i budem majka.
Nisam obraćala pozornost na sitnice kojima mi je Bog uljepšavao dane i pokazivao
mi svoju ljubav. Zatvorila sam se za sve drugo i za sve druge jer sam vjerovala
da je to moj cilj! Kako li je to bilo pogrešno. Bog je rekao „Nije dobro da
čovjek bude sam! Načinit ću mu pomoć kao što je on.“ (Post 2), ali ne zaboravimo da je Adam radio, komunicirao s Bogom, imao
iskren odnos s njim, prije nego li mu je Bog darovao Evu. Dokle god netko/nešto
u našem životu bude na mjestu koje pripada Bogu, ništa u našem životu neće biti
na svom mjestu. Pa ni mi sami.
Koja
je najvažnija stvar na svijetu? Sveti je padre Pio rekao: „…sadašnji nam život
nije dan ni zbog čega drugoga doli da postignemo vječni život.“[1] Naš odnos s Bogom je ono
što ostaje za svu vječnost. Što ga više upoznamo, više ćemo ga ljubiti, a On će
se brinuti da ne budemo uskraćeni za ono što nam je u životu potrebno. Kada sam
malo više vremena provela u razmatranju Božje riječi, shvatila sam koliko
poruka i smjernica za život mogu ondje pronaći. Niti jedan čovjek nam ne može
dati ljubav za kojom čežne naše srce. Svi mi, manje-više, imamo takva
očekivanja. Ni sami nismo savršeni, a očekujemo da onaj drugi to bude. Zato se danas
toliki brakovi raspadaju, ulazi se u veze koje odvlače od Boga, a svjetovnost
nikada nikoga nije ispunila.
Živimo
za nebo. Bog ima plan za nas i u vječnosti! Treba nas i ondje, stvorio nas je
za vječnost! Svi mi na zemlji imamo priliku raditi na sebi, moliti za
ozdravljenje i iscjeljenje naših rana; imamo priliku upoznati Boga, živeći
poziv i poslanje koje nam je namijenio – sve kako bi se pripremili za ono što NIKADA
neće završiti, vječni život. Brak je jedan od puteva posvećenja. Križ, žrtva, ali
i radost, ljubav i zajedništvo. Kao i u svakom drugom pozivu. No, tek kada je
Bog u središtu, onda će i međusobno darivanje supružnika u braku biti
plodonosno. Onda će i život, sam po sebi, biti predokus onoga što nam je Bog
obećao u vječnosti.
„Svijet
je pun ljudi koji vjeruju u Boga, ali ne vjeruju da je on sreća i traže tu
sreću izvan njega – i upravo to je glavni razlog zbog čega su nesretni.“[2]
Razmisli
o tome. Možda baš danas odlučiš promijeniti svoj život… 😊
Gabriela
Foto: TeiTo
[1] Iz
knjige „365 dana s padre Pijem“, autora Gianluigija Pasquale. Izdavač:Detecta.
[2] Iz
knjige „Od Duha do uha“, autora p. Augustina Pelanowskog. Izdavač: Figulus (http://www.figulus.hr/od-duha-do-uha.html)