Preskoči na glavni sadržaj

Najvažnija stvar na svijetu


Kada bi te netko pitao što je tebi najvažnije u životu, što bi mu odgovorio? Za što živiš? Koji je tvoj konačni cilj i svrha tvojega života? Zadnjih sam mjeseci i ja razmišljala o odgovorima na pitanja koja sam i tebi postavila. Razmišljajući, shvatila sam da sam odrastala čekajući da nešto dođe (da završim školu, fakultet, udam se…), jer sam vjerovala da će me to ispuniti i da ću tada biti sretna. Nažalost, nisam jedina koja sam tako razmišljala. Možda i ti još uvijek tako razmišljaš? Čekaš posao, muža/ženu, djecu… i vjeruješ da će tek tada život biti smislen i da ćeš tek tada moći reći da postoji ono nešto za što se isplati živjeti.

Ne kažem da je pogrešno željeti brak, djecu, dobar posao… Pogrešno je kada nešto od toga (ili to sve) postane jedini smisao našega života. Pogrešno je kada iz kreveta ustajemo i navečer liježemo, a da u međuvremenu nismo podignuli pogled prema nebu i sjetili se Onoga koji nam sve to daje. Godinama sam vjerovala da će se sve u mom životu posložiti i da ću pronaći smisao kad se udam i budem majka. Nisam obraćala pozornost na sitnice kojima mi je Bog uljepšavao dane i pokazivao mi svoju ljubav. Zatvorila sam se za sve drugo i za sve druge jer sam vjerovala da je to moj cilj! Kako li je to bilo pogrešno. Bog je rekao „Nije dobro da čovjek bude sam! Načinit ću mu pomoć kao što je on.“ (Post 2), ali ne zaboravimo da je Adam radio, komunicirao s Bogom, imao iskren odnos s njim, prije nego li mu je Bog darovao Evu. Dokle god netko/nešto u našem životu bude na mjestu koje pripada Bogu, ništa u našem životu neće biti na svom mjestu. Pa ni mi sami.

Koja je najvažnija stvar na svijetu? Sveti je padre Pio rekao: „…sadašnji nam život nije dan ni zbog čega drugoga doli da postignemo vječni život.“[1] Naš odnos s Bogom je ono što ostaje za svu vječnost. Što ga više upoznamo, više ćemo ga ljubiti, a On će se brinuti da ne budemo uskraćeni za ono što nam je u životu potrebno. Kada sam malo više vremena provela u razmatranju Božje riječi, shvatila sam koliko poruka i smjernica za život mogu ondje pronaći. Niti jedan čovjek nam ne može dati ljubav za kojom čežne naše srce. Svi mi, manje-više, imamo takva očekivanja. Ni sami nismo savršeni, a očekujemo da onaj drugi to bude. Zato se danas toliki brakovi raspadaju, ulazi se u veze koje odvlače od Boga, a svjetovnost nikada nikoga nije ispunila.

Živimo za nebo. Bog ima plan za nas i u vječnosti! Treba nas i ondje, stvorio nas je za vječnost! Svi mi na zemlji imamo priliku raditi na sebi, moliti za ozdravljenje i iscjeljenje naših rana; imamo priliku upoznati Boga, živeći poziv i poslanje koje nam je namijenio – sve kako bi se pripremili za ono što NIKADA neće završiti, vječni život. Brak je jedan od puteva posvećenja. Križ, žrtva, ali i radost, ljubav i zajedništvo. Kao i u svakom drugom pozivu. No, tek kada je Bog u središtu, onda će i međusobno darivanje supružnika u braku biti plodonosno. Onda će i život, sam po sebi, biti predokus onoga što nam je Bog obećao u vječnosti.  

„Svijet je pun ljudi koji vjeruju u Boga, ali ne vjeruju da je on sreća i traže tu sreću izvan njega – i upravo to je glavni razlog zbog čega su nesretni.“[2]

Razmisli o tome. Možda baš danas odlučiš promijeniti svoj život… 😊

Gabriela 



Foto: TeiTo




[1] Iz knjige „365 dana s padre Pijem“, autora Gianluigija Pasquale. Izdavač:Detecta.
[2] Iz knjige „Od Duha do uha“, autora p. Augustina Pelanowskog. Izdavač: Figulus (http://www.figulus.hr/od-duha-do-uha.html)

Popularni postovi s ovog bloga

Kada čekanje umori

  Jedna mi se prijateljica nedavno povjerila da je umorna od života. Od truda koji nije urodio plodovima koje je očekivala, od neuspjeha, od stalnog iščekivanja da se nešto dogodi, od neodgovorenih molitvi... S obzorom da znam njezinu priču, malo sam zastala da razmislim prije nego li išta kažem. Njezin se život, na prvi pogled, mnogima činio uspješnim; ima 'siguran' posao, dom, izrazito je uporna osoba koja želi raditi na sebi, puno čita i istražuje. Njen je pogled pak usmjeren na ono gdje se, po njezinu mišljenju, nije ostvarila. Vjerujem da tako gotovo svi funkcioniramo. Imam obitelj, ali nemam karijeru – pa sam nesretan/na; ostvaren/na sam u poslu, ali nikako ne mogu pronaći srodnu dušu i osnovati obitelj. Neki imaju i jedno i drugo, ali se pojavi bolest, neimaština, ili neke treće prilike koje naruše naša idilična očekivanja i opet smo nesretni. Ne želim ni u kom slučaju umanjiti nečiju patnju ili težinu životnih okolnosti. Ono što želim reći jest da su nam „vlasi na gla...

Sruši zidove da te mogu voljeti

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome ...

Sve je isto, a ja drugačija

  Svatko se od nas, barem jednom u životu, našao u situaciji da ne zna kako promijeniti neke stvari u životu. Pa tražimo odgovore, čekamo nekoga da nas prosvijetli i ukaže nam na slijepu pjegu, a najčešće se stvari ne miču s mrtve točke. Jedan pavlin rekao je kako Bog dopušta ta iskustva pustinje u našemu životu, to ponavljanje sličnih situacija , kako bismo zapravo naučili nešto što Bog smatra bitnim za nas u tome trenutku. Mi smo ljudi komplaksna bića. Toliko je u nama pospremljenih iskustava, emocija, sjećanja... a malo nas se odvaži na put u dubine i suočavanjem s onim što nosimo u sebi. Neki sam dan slučajno naišla na dio intervjua s jednom holivudskom glumicom koju su pitali što bi savjetovala onima koji su u nekoj teškoj situaciji. Odgovorila je: 'Rekla bih im, prođite kroz to.' Neki će možda reći da je to lako reći, a malo teže izvesti u praksi. Istina. Gotovo šest godina radila sam u evangelizaciji i imala priliku čuti stvarno potresne i teške životne priče. Teške ...