Nedavno sam slučajno
naišla na svjedočanstvo jedne djevojke, a naslov je glasio: „Za ljubav treba
imati vjere“. Ta je djevojka u tekstu opisala nutarnju borbu svoje prijateljice
koja je u srednjim 30-ima pronašla ljubav svoga života; kratko prije toga ta je
mlada žena počela gubiti vjeru da će ju ikada
pronaći. No, jedan slučajan susret sve je promijenio. Vjera. Da. Ali, rekla bih
da nije dovoljno samo vjerovati. Itekako je potrebno i – imati hrabrosti.
Neki sam dan sjedila na
kavi sa svojom prijateljicom, koja mi je pričala o tome kako je njena poznanica
upoznala predivnog dečka, oboje su se zaljubili, ali – nitko ništa (još) ne
čini po tom pitanju. Nisu oni jedini primjer. Kolike su lijepe ljubavi možda u
startu propale, jer nismo imali hrabrosti. Bojimo se odbijanja, a više bismo se
trebali bojati toga da ćemo možda zauvijek izgubiti nekoga kraj koga smo mogli
provesti život. Zašto je to tako? Mislim da nismo
shvatili što ljubav zapravo jest, i kako ju živjeti. Lako nas mogu zavarati
osjećaji, zaljubljenost… ali ljubav je sve ono što ostaje kada se emocije
stišaju. Tada si trebamo postaviti pitanje, želimo li kraj te osobe provesti
život i jesmo li spremni žrtvovati se, podrediti svoje potrebe da bi netko
drugi bio sretan.
Zašto se želiš
udati/oženiti?
Jesi li se ikada pitao/la
– zašto se želiš udati/oženiti? Mnogi koji žive čistoću,
u braku vide „zakonito“ mjesto ispunjavanja svojih žudnji (često požude!), odnosno
seksualnih nagona. Zaboravljamo da življenje čistoće ne završava stupanjem u
brak, jer tada samo poprima drugi oblik. Da bismo mogli autentično voljeti
drugoga, naše potrebe, prvenstveno glad za ljubavlju, moraju biti zadovoljene. Jedan
je evangelizator ispričao kako parovi nerijetko ulaze u brak s požudom u srcu,
što u praksi znači da onoga drugoga trebamo da bi zadovoljio naše potrebe. Kako
to promijeniti? Prvo pusti Boga u svoj život. Ostavio nam je Euharistiju u kojoj
mu možemo predati sve rane koje treba otkupiti, izliječiti (kako prikazati Misu
na određenu nakanu detaljno je objašnjeno u knjizi Sveta Misa. Najsvetiji
događaj na svijetu). Zatim ga moliti da nas On uči kako voljeti drugoga i
tu ljubav izražavati. U našem će srcu, jer smo skloni grijehu, uvijek vladati
borba između ljubavi i požude. Na nama je da se borimo i ne odustajemo olako.
Naravno, s Bogom.
Tek tada možemo doći do
onoga o čemu govorim u ovome tekstu. Kada smo sigurni da imamo zdraviji pogled
na ljubav i brak, možemo se otvoriti daru koji nam Bog želi dati – našem budućem
supružniku. Samo onaj tko traži otvorena srca, bez predrasuda, nalazi. Ljubav
ne gleda stas, glas, imutak… ona prije svega traži hrabrost i odvažnost da
unatoč tome što drugi možda neće razumjeti moj izbor – ja odaberem voljeti.
Lijepo je to rekao p. Luka Rađa – zaljubljeni mogu hodati po valovima, sve dok
gledaju jedno u drugo. Ako počnu gledati sa strane, u druge, počet će tonuti.
Da, za ljubav treba imati hrabrosti. Naravno, pod tim ne mislim da se treba
siliti ono što nije obostrano; ljubav mora biti u slobodi i tuđa se sloboda
uvijek poštuje. Ako to ne možemo, samo znači da još nismo spremi, zreli za odnos
u dvoje i da postoje neke neispunjene potrebe iz djetinjstva koje trebamo rješavati.
Nadam se da će ti ovaj
tekst pomoći da se odvažiš na ljubav. Prvo prema Bogu, a onda i onoj osobu koju
ti Bog želi darovati. Imaj vjere, ako si prepoznao/la brak kao svoj poziv, ali
budi spreman i na rizik (na bilo koji način). Samo ćeš tako u potpunosti
doživjeti ljubav i iskusiti radost koju donosi.
Foto: TeiTo
