Putem Ljubavi

  Život je jedna velika „slagalica“. Mnoštvo je djelića bez kojih ona neće biti potpuna. I dok živimo skupljajući ih, postajemo svijesni da nam nije svaki od njih jednako važan. Istina je, neki su odabrani i posloženi bez našega pristanka, ali dio je ipak ostavljn nama na slobodu, da posložimo do kraja, prema vlastitu nahođenju i prema onome što srce šapuće. Kada ostvarimo u životu većinu od onoga što smo sanjali i željeli, slagalica je potpunija, mi postajemo izgrađenije osobe, no često u životnoj slagalici nedostaje jedan djelić, za kojim se najdulje traga. Svaka djevojka, koju Bog poziva na brak, sanja i želi mladića, koji će čuvati njeno srce u sjeni svoga. I svaki mladić, kojega Bog poziva na brak, želi kraj sebe djevojku koja će ga poštovati i pružiti mu svu ljubav svijeta. I upravo taj motiv postane ključan da se jedan mladić, ili pak djevojka upuste u potragu za djelićem koji nedostaje. Na tom putu, posutom razočarenjima, gubitcima i dobitcima, često se to „svije...

Jedna od najdubljih čežnji ljudskoga srca, ona je za ljubavlju i pripadanjem. Voljeti i biti voljen, ideal je čijem se ispunjenju i ostvarenju teži. Potraga za pravom osobom može postati bezrazložno teška i razočaravajuća. Katkada se naš timeing ne poklapa s Božjim, pa tako udaramo glavom o zid, ustrajavajući u svojim naumima, dok On tiho poručuje – još nije vrijeme . Svi smo mi različiti. S različitim životnim iskustvima, različitom razinom zrelosti,... Stoga ne postoji nikada jednako vrijeme za sve. Bog ima plan za naše živote, a na nama je da molimo, osluškujemo, živimo i ljubimo. Evo nekoliko (mogućih) razloga zašto si još uvijek solo . Još uvijek nosiš rane iz prošlosti Svi smo mi bili barem jednom u životu povrijeđeni. Netko je možda odrastao uz neprestane roditeljske svađe, obiteljsko nasilje, ili je možda i sam bio povrijeđen od djevojke/mladića. Rane koje nosimo na srcu odredit će i naše razmišljanje, doživljevanje, pa i ponašanje. Dok ne predamo Gospodinu svoje src...

U životu svake osobe postoji jedna posenbna žena. Žena koja se odluči odreći svega, kako bi te donijela na svijet. I ne samo to. Ona postane cijeli tvoj svijet – tvoj oslonac, pratitelj i najbolji prijatelj. Katkada i nije svijesna koliko je posebna u tvojim očima. Zato ti i pišem. Da to nikada ne zaboraviš. Da zahvliš Bogu što ti je dao priliku da zaigraš najvažniju ulogu na svijetu. Što ti je dao priliku da jednom čovjeku uljepšaš život i obojaš mu dane šarenijim bojama; bojama radosti, nade i ljubavi. Posebna si. Ne zaboravi to. Nisu svi imali priliku nositi tri života pod srcem. Bog bira one, koji imaju veliko srce. Veće nego što misle. One koji su spremni zaboraviti sebe i biti otvoreni za neke nove priče. Stranice ispisane dječjim osmjehom i plačem, tugom i radošću, snovima i nadanjima. I uvijek tu. Kad svi odu. Posebni se rađaju u velječi. Borci. Za sebe i druge. Oni, koji su hrabro zagazili preko granice tragajući za boljom budučnošću. I tamo ostavili svoje mlade...

Novo, „moderno“ vrijeme, kao da ispisuje neka nova pravila. Ono tradicionalno postaje preusko i pomalo dosadno, pa se teži novitetima. Tako i dosad tradicionalno određene muško-ženske uloge dolaze u upit, pa se sve ćešće narušavaju s ciljem nasljedovanja modernih trendova. I onda se čudimo kako ti isti odnosi lako pucaju i ne prerastaju u nešto čvršće i stabilnije, kao što je institucija braka. Dama. Tko je to? Netko tko treba ugađati suprotnom spolu i podređivati se do trenutka kada izgubi vlastitu osobnost pod izlikom opsluživanja drugoga i ispunjavanja tuđih želja? Ne bih rekla. Pod pojmom „dama“ prvenstveno mislim na djevojku ili ženu, koja svome muškarcu dozvoljava da bude ono što jest, dozvoljava da joj, primjerice, otvori vrata automobila, da bude glava kuće ukoliko su sklopili ženidbeni savez; jednostavnije rečeno - poštuje njegovu ulogu u njihovoj obitelji. Kako kaže sv. Pavao: „Jer muž je glava žene kao i Krist glava Crkve – On Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podla...

Za početak pitanje – kakvu ljubav želiš? Teško će itko dati odgovor bez dubokog promišljanja. Možda nekada i ne želimo o tome razmišljati, jer se bojimo da je takvu ljubav nemoguće naći i živjeti. I onda prihvatimo bilo kakav oblik odnosa, pretvarajući osobu u privjesak koji nosimo sa sobom da bi drugi vidjeli i divili se. Ključan problem? Strah od samoće. Možda i strah od suočavanja s nama samima; strah od razočarenja. Vjerujem da postoji još koji, ali ne bih o njima. Zašto? Isus je rekao: „Ne bojte se! Ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta“ . Vjera izgoni strah. Bog nas oslobađa i čini nas novima i spremnima da se darujemo drugoj osobi. Da bi upoznali sebe, potrebno je zaviriti u svoje srce. Suočiti se s vlastitim manama i slabostima. Samo ćemo tako moći drugoga prihvatiti u potpunosti. Nitko nije savršen, ali Bog nas može učiniti savršenima u ljubavi. Trebamo otvoriti svoje srce i dopustiti da se prvo Bog nastani u njemu, da On zagospodari našim željama, mislima i o...

Bog je umro za čovjeka. Teško shvatljiva istina koja nas potiče da zastanemo nad tim misterijem i upitamo se – zašto? Kolika se ljubav i poniznost krije u Božjem srcu, a čovjek ih nije do kraja upoznao ni spoznao. Nedavno sam pročitala priču, koja me je snažno podsjetila Kristove muke, ali i činjenice da je ona većini samo povijesni događaj i da njena vrijednost ostaje u sjeni. Govorim o noveli Slavuj i ruža ( The Nightingale and the Rose ), Oscara Wildea. Za one koji ne znaju, priča ide ovako: mladić tuguje, jer voljena djevojka ne želi s njim na ples, dok ne pronađe crvenu ružu. U tišini i tami noći, slavuj promatra patnju mladića i postaje svijestan da se radi o velikoj ljubavi. Tako on odluči pronaći ružu. Ide od stabla do stabla, ali ne uspjeva. Došavši do zadnjega stabla, ono mu govori da postoji jedan, ali previše strašan način, da bi mu rekao. Slavuj želi čuti, jer silno želi da se ta ljubav ostvari. Slavuj je trebao pjevati dok mu trn probada srce i njegova je krv trebal...

Ponekad poželim osvojiti svijet, A onda se sjetim da si mi Ti dovoljan. Ponekad poželim živjeti drugdje; raditi drugo, A onda se sjetim da si Ti kraj mene i sve lakše ide. Ponekad poželim biti netko drugi, A onda se sjetim da sam stvorena na Tvoju sliku; tako čudesno. Ponekad poželim proputovati cijeli svijet i pričati o Tvojoj ljubavi, A onda se sjetim da moj život treba biti najveće svjedočanostvo. Ponekad poželim pitati zašto patnja,  A onda se sjetim da nisam zahvalila za sve blagoslove. Ponekad poželim biti voljena; Poželim nekoga da me čvrsto stisne uza se, A onda se sjetim da me Ti beskrajno ljubiš i da si uvijek kraj mene. photo:  favim.com