Putem Ljubavi

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome ...

Je li vam poznata izjava iz naslova? Vjerujem da je. Kao i meni. Kada si solo, ljudi očito imaju tu potrebu (posebice bližnji) naglašavati pozitivne strane pa čak i glorificirati ih. Znala sam to čuti i dok sam bila još mlađa. Premda je to nešto što gotovo svatko želi čuti, ipak u tome postoji jedna „zamka“. U tom silnom uzdizanju tvoje/moje osobnosti, lako je upasti u grijeh oholosti i misliti da si „poseban“, i tražiti istu takvu osobu. A s obzirom da znamo da savršeni ljudi ne postoje, nije čudno što upravo ti ljudi (mi) koje se hvali, nešto teže pronalaze partnera. Sve mi je to postalo prilično zamorno. Posebice kada drugi na osnovi onoga što radim (pisanja) zaključuju kakva sam osoba. Ako dobiješ neki talent, dobio si ga da bi pomogao drugima. To je nešto što ti je darovano i kao takvo nikada ne bi trebalo biti razlog za uzdizanje nekoga. Često znam u šali reći da me ne vidite kada vičem, plačem ili se svađam, a i to je dio života. Svi smo mi ljudi. 😉 Da bismo vidjeli osob...

Kažu da se ljubav rađa u slobodi, da ti dopušta da rasteš i razvijaš se, i da ti pomaže da postaneš najbolja verzija tebe. A što ako nije tako? Što ako ljubav koristimo da bi ispunili praznine unutar našega bića? Što ako ju koristimo za nadvladavanje straha od samoće? Svatko od nas u životu treba čvrste oslonce. Osobe koje nam Bog daruje da bi nam bili potpora i hrabrili nas kada se suočimo sa životnim izazovima. No, vrlo je tanka granica između dopuštanja nekome da nam bude potpora i iskorištavanja za naše sebične interese, nekada i nesvjesno. I to najčešće u romantičnim vezama. „Ne mogu bez njega/nje“, rečenica je koja se često može čuti. Zašto ne možeš? Što, ili možda bolje pitati, tko je smisao tvoga života? Da bi čovjek bio spreman za rast u dvoje, potrebno je naučiti prihvaćati samoću. Ne biti usamljen, već naučiti biti sam sa sobom. Naučiti voljeti život, svaki dan i svaki trenutak. Naučiti i shvatiti da moja sreća ne ovisi o nekomu ili nečemu, već samo o Bogu koji je s...

U vezi si? Ovo je tekst za tebe. Razmišljaš o vezi? Ovo je tekst za tebe. Razočaran/a si u vezu/e u kojima si bio/la? Ovo je tekst za tebe. Bog je nama ljudima dao slobodu u donošenju odluka i izborima koje redovito činimo, no ono što je posebno važno jest da je On neovisno o darovanoj slobodi i dalje aktivan, tj. prisutan u našim životima. Zašto to govorim? Ne vjerujem da Bog sudbinski određuje i namijenjuje jednu osobu drugoj. Ali vjerujem da Bog želi da svatko od nas bude radostan, vjerujem da On želi najbolje i tebi i meni. No da bi dobili od Boga ono najbolje za nas, moramo biti otvoreni promjenama, radu na sebi i imati povjerenje u Njega, da će nas učiniti osobama kakvima nas je zamislio kad nas je stvarao. Svatko od nas u sebi nosi neke rane od prije, stoga je nužno prije bilo kakvog hoda u dvoje dopustiti Bogu da zaliječi sve, kako bi obostrano darivanje i zajednički život supružnika bio moguće. U vezi neće opstati osoba koja nije dopustila Bogu da ju liječi i mijenja ...

Jeste li se ikada zapitali zašto se kaže da je ljubav „darivanje“? Darivanje koje podrazumijeva cjelovitost vlastita bića. Nije li to suprotno od (većine) naših očekivanja po tom pitanju? Naravno, govorim o ljubavi u kontekstu braka; o ljubav koja se potvrđuje upravo „bračnim darivanjem“ ili „bračnim činom“. Darivanje drugom nije nikada potpuno bez da se „umre sebi“. Pod tim se misli na umiranje vlastitoj sebičnosti, egocentričnosti i onome da sam uvijek „ja“ u pravu. Promatram i slušam  priče parova pa i rastavljenih supružnika. Kako to da ljubav samo tako „nestane“? Naravno, uvijek se nađe još koji „dodatni“ razlog tomu, ali ako malo bolje pogledamo, vidjet ćemo da nedostaje upravo to -  „umiranje sebi“. Kako možeš reći da si umro sebi i svojoj sebičnosti, ako svoju djevojku/mladića želiš uvesti u grijeh prije braka? Kako možeš reći da si umro sebi, ako nikada nisi spreman na kompromis? Kako možeš reći da si umro sebi, ako si pogleda usmjerena samo na sebe i vlastit...

Ne znam ti imena, godina, ni snova; Ne znam ti boli, radosti ni uspomena. Ne znam voliš li ples na kiši, jesi li romantična duša, Ili si možda netko, tko u tišini skida zvijeze s neba za dušu koju voli. Ne znam voliš li mir, šum valova na pučini mora, Ili je tvoje nebo prošarano planinskim vrhuncima kojima se diviš; Jesi li sanjar, ili netko tko živi od trenutka, uzimajući sve dobro što nudi. Ne znam živiš li ispunjenim životom, ili još uvijek tražiš svoj put; Način na koji možeš darovati najbolje od sebe. Ne znam pomisliš li ponekad na mene, Na radost koju ćemo donositi jedno drugome, Ili ti je pogled još uvijek usmjeren u prošlost koja je iza tebe. Ne znam, ali te čekam; da živimo ljubav, Da stvaramo zajedništvo, da postanemo jedno.. Od sada, do vječnosti. photo:  WallpaperG

Uvijek me fascinirala dubina rečenice iz Matejeva evanđelja - „Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo“ (Mk 10,7). Možda većini i nije previše zanimljiva, jer se redovito citira, ali iza nje se kriju neke duboke istine koje su važne onima koji se odlučuju na brak i zajednički suživot. Posebno bih se referirala za početak na dio „stoga će čovjek ostaviti oca i majku“. Uglavnom to ostaje na ideji fizičkoga odvajanja od roditelja i roditeljskoga doma. No, postoji jedna snažnija veza od te fizičke, o kojoj se i ne govori toliko, a to je emocionalna veza. Odmah ću naglasiti da pri tome ne mislim da se od roditelja treba emocionalno distancirati i biti hladan i nezaniteresiran. Ne, već treba imati zdrav, iskren i topao odnos. Problemi mogu nastati kada muž ili žena emocionalno ostaju previše privrženi i ovisni o roditeljima, tako da na taj način uništavaju svoj brak i vrijeđaju osobu kojoj su se obećali na doživotnu vjernost. ...