Putem Ljubavi

Jedna moja draga prijateljica, spletom životnih okolnosti morala je napustiti svoj rodni grad i dugogodišnji posao na kojem više i nije bila sretna, ali nije ni imala hrabrosti za promjenu. Dogodila joj se lijepa, velika životna promijena, no nije očekivala da će se naći pred zidom izgrađenim od vlastitih uvjerenja i strahova, koji su bili zakopani dok je preživljavala dan za danom.  Njezini dosadašnji izbori dolazili su prirodno, dani su prilazili – a ono što je kasnije shvatila, bilo je to da nije nikada zastala i pitala se što zapravo želi, tko je ona, koje talente ima... Rekla bih da se mnogi danas muče upravo s tim pitanjima. Kada sam malo razmišljala o tome, počevši i iz osobnoga iskustva, shvatila sam da puno naših „zidova“ ima korijene u ranim godinama života – ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji, ljubav smo naučili zasluživati. To je normalno, jer dok smo djeca – ljubav nam treba da bismo preživjeli i sve ćemo napraviti da ju „imamo“ dovoljno.  „Obrasci koji s...

  Namjerno sam stavila takav naslov. Prilično sam sigurna da to pitanje tinja u srcima mnogih muškaraca i žena. I ja sama, zadnjih nekoliko mjeseci, potaknuta nekim životnim okolnostima, razmišljam o „lažima“ koje sam prihvatila o sebi. Ono kad si dijete i odrasli ti iz svojih povrijeđenosti (ili nekih drugih razloga) dodaju određene etikete, a ti sam stvoriš stavove i uvjerenja u srcu, i po tome živiš. I tako zapravo sam ne voliš sebe, i tu počinju mnogi problemi u odnosima. Jedna priča koju sam čula dodatno me je potaknula na promišljenje o tome. Naime, jedna draga osoba ispričala mi je kako je, u šali, nazvana osobom s „posebnim potrebama“ jer eto, došla je u neke zrelije godine a još uvijek nije našla srodnu dušu. Odmah sam se sjetila jedne profesorice s fakulteta, koja je znala reći da je svaki čovjek osoba s „posebnim potrebama“ jer je jedinstven, sa svojim talentima, karakterom i životnim iskustvima koja su ga oblikovala. To je zaista oslobađajuće čuti. Prije nekoliko mj...

Bilo je to jednog petka navečer; sjedila sam u kafiću s jednom poznanicom. Primijetila sam da često pogledava na mobitel jer je očekivala poruku. „Ideš poslije s momkom negdje?“ – pitala sam ju. „Nije mi on momak“ – nastavila je – „odmah mi je na početku dao do znanja da ne želi ništa ozbiljno.“ Zamislila sam se; što joj reći da ju ne povrijedim, a opet da joj ukažem što radi samoj sebi. Pitala sam ju zašto pristaje na takav odnos gdje on diktira stvari, a nema ozbiljnih namjera, na što mi je rekla: „Bojim se da ga ne izgubim.“ „Ali, ni nemaš ga!“ – dodala sam pomalo ljutito jer sam pred sobom gledala predivnu djevojku, dobra srca koja, očito, nije svjesna vlastite vrijednosti i odnosa u kakvom se nalazi. Zašto ljudi pristaju na mrvice ljubavi? Zašto se bojimo izgubiti nekoga koga ni nemamo? Nedavno sam čitala neke tekstove jedne američke licencirane savjetnice za veze, koja radi s osobama koje traže budućeg supružnika; i ona i mnogi drugi autori pišu o samaštvu kao o v...

Nedavno sam slučajno naišla na svjedočanstvo jedne djevojke, a naslov je glasio: „Za ljubav treba imati vjere“. Ta je djevojka u tekstu opisala nutarnju borbu svoje prijateljice koja je u srednjim 30-ima pronašla ljubav svoga života; kratko prije toga ta je mlada ž ena počela gubiti vjeru da će ju ikada pronaći. No, jedan slučajan susret sve je promijenio. Vjera. Da. Ali, rekla bih da nije dovoljno samo vjerovati. Itekako je potrebno i – imati hrabrosti. Neki sam dan sjedila na kavi sa svojom prijateljicom, koja mi je pričala o tome kako je njena poznanica upoznala predivnog dečka, oboje su se zaljubili, ali – nitko ništa (još) ne čini po tom pitanju. Nisu oni jedini primjer. Kolike su lijepe ljubavi možda u startu propale, jer nismo imali hrabrosti. Bojimo se odbijanja, a više bismo se trebali bojati toga da ćemo možda zauvijek izgubiti nekoga kraj koga smo mogli provesti život. Zašto je to tako ? Mislim da nismo shvatili što ljubav zapravo jest, i kako ju živjeti. Lako nas mog...

Svi mi nekada poželimo nešto što nam se na prvu svidjelo; osobu u koju smo se zaljubili na „prvi pogled“, možda neki skupi odjevni predmet, stan, kuću, automobil… I grčevito želimo tu želju, ne shvaćajući da to možda nije ono što Bog želi za nas. Na pisanje o ovoj temi inspirirao me je jedan događaj, koji ću podijeliti s vama. Prošle je godine meni blisku osobu posjetio čovjek kojega je ostavila prije 50 godina, i udala se za drugoga. Njezin je suprug preminuo prije dvije godine. Taj je čovjek došao s drugoga kontinenta da ju ponovno vidi; i nakon toliko godina gajio je osjećaje prema njoj, ali oni nisu bili uzvraćeni. Kada se ta osoba udala, shrvani nesuđeni odabranik otišao je u bogosloviju. Godinama se je pripremao da postane svećenikom. Odustao je dvije godine prije ređenja i otišao na drugi kontinent. Koji je bio razlog njegova odlaska – ne znam. Možda je želio pobjeći od uspomena; možda se nije mogao suočiti s činjenicom da se žena koju je toliko volio udala za dugoga? Nije...

Negdje sam pročitala da se muškarci teško nose s odbijanjem. Nisam o tome prije razmišljala, ali sam nakon toga postala svjesnija koliko je to zapravo problem danas. Broj samaca raste. Slobodni muškarci i žene se ne pronalaze. Muškarci su po prirodi „jači“ spol. Očekuje se da muškarac preuzima inicijativu u realizaciji nekoga odnosa. Mišljenja sam da se te uloge ne bi trebale mijenjati. Žena je stvorena da ju se osvaja, a muškarac da bude „osvajač“. Možda se neće svi složiti sa mnom, no ipak vjerujem je to ono najljepše i najprirodnije. Nažalost, ruku na srce, niti su žene što su nekada bile niti su muškarci što su nekada bili. Digitalna era koja nas je trebala umrežiti i tako nam olakšati komunikaciju, učinila nas je udaljenijima i sebičnijima. Stvaramo virtualne identitete na društvenim mrežama, udaljujući se od istine o samima sebi. Bez autentičnosti osoba ne može se izgraditi zdrav odnos/veza i postaviti čvrsti temelji za brak. Jedan od ključnih problema danas jest sebičn...

Kada bi te netko pitao što je tebi najvažnije u životu, što bi mu odgovorio? Za što živiš? Koji je tvoj konačni cilj i svrha tvojega života? Zadnjih sam mjeseci i ja razmišljala o odgovorima na pitanja koja sam i tebi postavila. Razmišljajući, shvatila sam da sam odrastala čekajući da nešto dođe (da završim školu, fakultet, udam se…), jer sam vjerovala da će me to ispuniti i da ću tada biti sretna. Nažalost, nisam jedina koja sam tako razmišljala. Možda i ti još uvijek tako razmišljaš? Čekaš posao, muža/ženu, djecu… i vjeruješ da će tek tada život biti smislen i da ćeš tek tada moći reći da postoji ono nešto za što se isplati živjeti. Ne kažem da je pogrešno željeti brak, djecu, dobar posao… Pogrešno je kada nešto od toga (ili to sve) postane jedini smisao našega života. Pogrešno je kada iz kreveta ustajemo i navečer liježemo, a da u međuvremenu nismo podignuli pogled prema nebu i sjetili se Onoga koji nam sve to daje. Godinama sam vjerovala da će se sve u mom životu posložiti i ...