Putem Ljubavi

Slušajući iskustva parova koji su hodali u čistoći i kasnije svoje čisto hodanje okrunili sakramentom braka, ne može se ne postaviti pitanje što je to, što ih je tako snažno povezalo i ulilo u njihova srca sigurnost da ih je Bog namijenio jedno drugom. Može li to biti išta ljudsko i ovozemaljsko? Vjerujem da svatko od nas u svojoj okolini ima priliku vidjeti mlade, zaljubljene parove. Većina njih nažalost nije upoznata s teologijom tijela, pa se zna dogoditi da taj zajednički hod postane međusobno iskorištavanje kako bi se zadovoljile određene potrebe. I nakon nekog vremena, veza  puca, jer nema čvrstih temelja. I ako se mlada osoba nađe u začaranom krugu, ako ide od partnera do partnera, gubi sebe i svoj vlastiti identitet. Ako ne znam tko sam, kamo idem i što želim, kako prihvatiti drugoga i odlučiti se na nešto veliko kao što je brak? Flert je nešto neizostavno kada je upitanju potraga za pravim/om. Bude mi žao kada vidim djevojke u oskudnim haljinicama, ogromnom količi...

Što je život i zašto je takav kakav jest? Uhvatim tako samu sebe u razmišljanju o smislu življenja dara koji nam je Bog darovao. Posebice dok gledam kako se gase životi mladih ljudi. Nisu ni zagazlili pošteno u život, a njihov je korak već bio usmjeren u nebeska prostranstva. I onda se pitaš zašto, a znaš da odgovor nikada nećeš pronaći. Nije ugodno govoriti o temi smrti. Izbjegavamo ju, jer nas je strah nepoznatoga. Gdje završava granica koju možemo spoznati umom, započinje ono što zovemo vjerom. Rodimo se i živimo da ju spoznamo, a onda se u datom trenutku pojavi strah. Jer možda ne živimo kako bi trebali, a dani su nam već izbrojani. Pravi trenutak da zastanem i razmislim – živim li, ili životarim? Koristim li svoje talente, ili ih zakopavam? Vjerujem da bi svijet bio ljepše mjesto, kada bi svatko živio ono na što je pozvan – ustrajno i predano, s pouzdanjem u Onoga koji poziva. Svaka žrtva donosi mnoštvo blagoslova, ali je potrebno odlučiti se prihvatiti križ života i ustr...

Znala sam tako, s vremena na vrijeme, vidjeti članke koji nam ukazuju na to što se trenutno nosi i što je in . Ako želim biti netko i nešto, moram biti moderan/na. Ako se ove sezone nose skinny traperice i majica koja svojom duljinom doseže do pupka, tko sam ja da ne slijedim trendove. I tako zapadnemo pod direktivu medija, modnih kuća i tko zna još koga, želeći biti prihvaćeni i važni. Ali nakon određenog vremena, pojavi se onaj osjećaj neispunjenosti i težnje za nečim dubljim, nečim što nije prolazno, što nas ne čini robovima, već slobodnima i sretnima. I onda se zaustavimo i pogledamo iza sebe. Imamo što i vidjeti – sebe, svoja lutanja, gubitak u ispraznostima... Mogli bi nabrajati do beskraja. Postavši svjesni svega, u srcu zaiskri želja - želja za novim početkom. Ta želja nije nitko drugi, do li Bog koji progovara u našem srcu, želeći nas privući k sebi i pokazati da samo On može dati istinski mir i pravu radost. I onda kada oko nas bjesne oluje i kada se osjećamo nemoćni...

Dok sam bila djevojčica, vjerovala sam da je srce simbol ljubavi. Ako nekog voliš, poklanjaš mu srce. Takva je bila moja logika. To se razmišljanje nastavilo i kasnije, kada su se javila prva zaljubljivanja. Takvo je poimanje ljubavi svjetovnoga karaktera i ono nikada neće dočarati njenu dubinu i smisao. Uzor ljubavi, svaki vjernik može naći u Isus Kristu i njegovoj ljubavi prema čovjeku. Čistoj, bezuvjetnoj ljubavi koja se predaje do kraja. Koja trpi za dobro drugoga. Koja sebe stavlja u drugi plan, a voljenog/u u prvi. Ne prigovara, ne traži izgovore, vidi samo ono dobro u drugom. Kako se piše takva ljubav? Koji je njen simbol? Odgovor je veoma jednostavan i logičan – križ. Križ je simbol ljubavi i predanja. On je primjer autentične ljubavi, ali i putokaz u nebo. Križem nam je otvoreno nebo. Noseći svoj vlastiti, slijedimo primjer Onoga, koji je prvi ponijeo svoj. Za tebe i mene. Do kraja. Jer je volio. I ako se ikada zapitaš kako ćeš prepoznati ljubav, odgovor će uvijek ...

Mislim da danas ne postoji ništa lakše od rastave braka. Vidimo da ne ide, pa zašto se mučiti. Neka svako ide svojim putem, pa gdje stigne. I tako se nažalost sakrament pretvori u komad papira, a njegova vrijednost ostane u sjeni naših sebičnih želja. Ima li ljubav rok trajanja? Kao odgovor dala bih primjer moje bake i djeda. Živjeli su u nekom sasvim drugom vremenu. Našli se i prepoznali da su jedno za drugo. Nije tu bilo puno filozofije, preispitivanja i dvoumljenja. Odlučili su se hrabro, zajedničkim koracima zagaziti u život. Bog ih je blagoslovio s četiri predivne kćeri. Nije ih razdvojila ni djedova amputacija noge u najboljim godinama njegova života. Njihova će ljubav uskoro izbrojati punih pedeset godina. Nisu oni jedini. Mnogo je lijepih primjera oko nas. Zamislila sam se kada sam vidjela jednog starijeg gospodina koji, držeći je za ruku, vodi svoju slijepu suprugu u crkvu. Njihova ljubav ne pozna sebičnost. To je tako čudesno. Voljeti, umrijeti sebi, dati se za drugo...

Naslušala sam se priča o slučajnim susretima. Onom jednom pogledu, koji se zaustavi u masi i prepozna nekog tvog. I tako to sve krene. Boja dana postane šarenija, a srce veće nego ikada. Lijepo je slušati priče oduševljenih mladih ljudi, koji su susreli ljubav i zaživjeli ju. Nisu ju očekivali, nisu neprestano tragali za njom. Živjeli su i ona se jednostavno dogodila. Tako to ide u životu. Ljepota se uvijek otkriva u trenutku kada o njoj najmanje razmišljaš, kada ju najmanje očekuješ, a najspremniji si prihvatiti ju. A opet, s druge strane, pogled svrati na sve one koji neprestano tragaju za tom istom ljubavlju. Misle da nema smisla živjeti bez nje. Pa prihvaćaju bilo što, misleći da ne mogu bolje. I onda se zapitamo zašto, a i sami smo barem u jednom trenutku tako razmišljali. Što reći i kako im posvijestiti njihovu vrijednost? Pogled ne izmiče ni sa onih koji nisu shvatili smisao i vrijednost ljubavi – i ne samo ljubavi, već i osobe koju imaju kraj sebe. Pa žive tako da ...

Gotovo svatko želi voljeti i biti voljen. Želi kraj sebe imati nekoga, kraj koga slobodno diše ljubav i živi svoje dane. Nekoga, tko poznaje otkucaje srca voljene osobe i sprema ih u riznicu ljubavi. Svi mi želimo i tragamo za tim idealom ljubavi, ali jesmo li se ikada zapitali – jesmo li mi spremni i otvoreni da bi primili i znali prihvatiti ljubav? Što mislim pod tim pitanjem. Vjerujem da je dosta ljudi nakon prekinutih veza odmah žurilo u duge, stvarajući time više štete nego koristi. Svaki prekid nekog emocionalnog odnosa ostavlja traga na čovjeku, koliko god on bio čvrst i stabilan. Pogotovo ako je odnos prekinut zbog prevare i sl. Treba si dati vremena da se sve posloži u glavi, a emocije stišaju. Ništa se ne događa preko noći. To vrijeme nekako za sve predstavlja velik problem. Nestrpljivi smo. Sve želimo napraviti u kratkom vremenskom periodu, a Bog nikamo ne žuri. On prvo želi zaliječiti tvoje emocionalne rane, polako brišući ožiljke sa tvoga srca. Baš to vrijeme On k...