Putem Ljubavi

„Uvijek sam se pitao zašto je tako teško stajati na raskrižjima, posebno na raskrižjima gdje nema putokaza, nema znaka cesta s prednošću prolaza - na raskrižjima života. I sada kada se nađoh možda na najvećem raskrižju života pritisnut i prožet težinom raskrižja, jedno mi divno biće reče: Težina i mučnina raskrižja je u tome što ono ima oblik križa. Bijaše to za mene divno otkriće, divno poput uzdaha onih koji golgotski pate, ali znaju zašto pate. Hvala ti, hvala ti što je jedan upitnik manje u mom životu.“ – fra Ante Grbeša Vjerujem da je donošenje nekih odluka jedan od težih životnih trenutaka, neovisno o posljedicama odluke. Uvijek nam se nameće ono - Što ako? Što ako ne ispadne kako sam željela, što ako se razočaram, što ako griješim? I dok mi tako razmišljamo, neodlučni u onome što se od nas očekuje, dragocijeno vrijeme nam prolazi i odlazi u nepovrat. Što Bog želi od mene? Mislim da neću pogriješiti ako kažem da ste se to mnogo puta zapitali, kao i ja. Jedan od najvažni...

„Kako ti je u vezi?“ – upitala me nedavno moja mlada prijateljica. „Nisam u vezi.“ – odgovorila sam. „Što čekaš?“ – nastavila je ona. Pomalo sam bila iznenađena pitanjem. Djevojka koja jedva da je i počela živjeti, zakoračila je u novu vezu, tek završivši prijašnju. Njezino je srce očito tražilo sigurnu luku i ispunjenje one čežnje za pripadnošću koja se rađa u dubini srca. Što čekam? – razmišljala sam o naizgled smiješnom pitanju. No ima to neku svoju dubinu i smisao. Možda samo da me podsjeti i onda kada posumnjam da Bog nešto sprema za mene. Da me podsjeti da svaka strpljivost donosi obilje blagoslova. I onda kada se zaokupim  razmišljanjem i kada na tren izgubim nadu. Što čekam? Nije lako dati odgovor na to pitanje. Neki su pokušali, pa sam imala priliku čuti razne - od „gospodina pravog“, „srodne duše“ i da ne nabrajam dalje. Ja? Ja čekam nekoga, tko će ostatku svijeta biti netko sasvim nebitan, a meni sve. Nekoga, tko će me prihvatiti u potpunosti; tko će mi pomoći r...

Slušajući iskustva parova koji su hodali u čistoći i kasnije svoje čisto hodanje okrunili sakramentom braka, ne može se ne postaviti pitanje što je to, što ih je tako snažno povezalo i ulilo u njihova srca sigurnost da ih je Bog namijenio jedno drugom. Može li to biti išta ljudsko i ovozemaljsko? Vjerujem da svatko od nas u svojoj okolini ima priliku vidjeti mlade, zaljubljene parove. Većina njih nažalost nije upoznata s teologijom tijela, pa se zna dogoditi da taj zajednički hod postane međusobno iskorištavanje kako bi se zadovoljile određene potrebe. I nakon nekog vremena, veza  puca, jer nema čvrstih temelja. I ako se mlada osoba nađe u začaranom krugu, ako ide od partnera do partnera, gubi sebe i svoj vlastiti identitet. Ako ne znam tko sam, kamo idem i što želim, kako prihvatiti drugoga i odlučiti se na nešto veliko kao što je brak? Flert je nešto neizostavno kada je upitanju potraga za pravim/om. Bude mi žao kada vidim djevojke u oskudnim haljinicama, ogromnom količi...

Što je život i zašto je takav kakav jest? Uhvatim tako samu sebe u razmišljanju o smislu življenja dara koji nam je Bog darovao. Posebice dok gledam kako se gase životi mladih ljudi. Nisu ni zagazlili pošteno u život, a njihov je korak već bio usmjeren u nebeska prostranstva. I onda se pitaš zašto, a znaš da odgovor nikada nećeš pronaći. Nije ugodno govoriti o temi smrti. Izbjegavamo ju, jer nas je strah nepoznatoga. Gdje završava granica koju možemo spoznati umom, započinje ono što zovemo vjerom. Rodimo se i živimo da ju spoznamo, a onda se u datom trenutku pojavi strah. Jer možda ne živimo kako bi trebali, a dani su nam već izbrojani. Pravi trenutak da zastanem i razmislim – živim li, ili životarim? Koristim li svoje talente, ili ih zakopavam? Vjerujem da bi svijet bio ljepše mjesto, kada bi svatko živio ono na što je pozvan – ustrajno i predano, s pouzdanjem u Onoga koji poziva. Svaka žrtva donosi mnoštvo blagoslova, ali je potrebno odlučiti se prihvatiti križ života i ustr...

Znala sam tako, s vremena na vrijeme, vidjeti članke koji nam ukazuju na to što se trenutno nosi i što je in . Ako želim biti netko i nešto, moram biti moderan/na. Ako se ove sezone nose skinny traperice i majica koja svojom duljinom doseže do pupka, tko sam ja da ne slijedim trendove. I tako zapadnemo pod direktivu medija, modnih kuća i tko zna još koga, želeći biti prihvaćeni i važni. Ali nakon određenog vremena, pojavi se onaj osjećaj neispunjenosti i težnje za nečim dubljim, nečim što nije prolazno, što nas ne čini robovima, već slobodnima i sretnima. I onda se zaustavimo i pogledamo iza sebe. Imamo što i vidjeti – sebe, svoja lutanja, gubitak u ispraznostima... Mogli bi nabrajati do beskraja. Postavši svjesni svega, u srcu zaiskri želja - želja za novim početkom. Ta želja nije nitko drugi, do li Bog koji progovara u našem srcu, želeći nas privući k sebi i pokazati da samo On može dati istinski mir i pravu radost. I onda kada oko nas bjesne oluje i kada se osjećamo nemoćni...

Dok sam bila djevojčica, vjerovala sam da je srce simbol ljubavi. Ako nekog voliš, poklanjaš mu srce. Takva je bila moja logika. To se razmišljanje nastavilo i kasnije, kada su se javila prva zaljubljivanja. Takvo je poimanje ljubavi svjetovnoga karaktera i ono nikada neće dočarati njenu dubinu i smisao. Uzor ljubavi, svaki vjernik može naći u Isus Kristu i njegovoj ljubavi prema čovjeku. Čistoj, bezuvjetnoj ljubavi koja se predaje do kraja. Koja trpi za dobro drugoga. Koja sebe stavlja u drugi plan, a voljenog/u u prvi. Ne prigovara, ne traži izgovore, vidi samo ono dobro u drugom. Kako se piše takva ljubav? Koji je njen simbol? Odgovor je veoma jednostavan i logičan – križ. Križ je simbol ljubavi i predanja. On je primjer autentične ljubavi, ali i putokaz u nebo. Križem nam je otvoreno nebo. Noseći svoj vlastiti, slijedimo primjer Onoga, koji je prvi ponijeo svoj. Za tebe i mene. Do kraja. Jer je volio. I ako se ikada zapitaš kako ćeš prepoznati ljubav, odgovor će uvijek ...

Mislim da danas ne postoji ništa lakše od rastave braka. Vidimo da ne ide, pa zašto se mučiti. Neka svako ide svojim putem, pa gdje stigne. I tako se nažalost sakrament pretvori u komad papira, a njegova vrijednost ostane u sjeni naših sebičnih želja. Ima li ljubav rok trajanja? Kao odgovor dala bih primjer moje bake i djeda. Živjeli su u nekom sasvim drugom vremenu. Našli se i prepoznali da su jedno za drugo. Nije tu bilo puno filozofije, preispitivanja i dvoumljenja. Odlučili su se hrabro, zajedničkim koracima zagaziti u život. Bog ih je blagoslovio s četiri predivne kćeri. Nije ih razdvojila ni djedova amputacija noge u najboljim godinama njegova života. Njihova će ljubav uskoro izbrojati punih pedeset godina. Nisu oni jedini. Mnogo je lijepih primjera oko nas. Zamislila sam se kada sam vidjela jednog starijeg gospodina koji, držeći je za ruku, vodi svoju slijepu suprugu u crkvu. Njihova ljubav ne pozna sebičnost. To je tako čudesno. Voljeti, umrijeti sebi, dati se za drugo...