Putem Ljubavi

Svi mi nekada poželimo nešto što nam se na prvu svidjelo; osobu u koju smo se zaljubili na „prvi pogled“, možda neki skupi odjevni predmet, stan, kuću, automobil… I grčevito želimo tu želju, ne shvaćajući da to možda nije ono što Bog želi za nas. Na pisanje o ovoj temi inspirirao me je jedan događaj, koji ću podijeliti s vama. Prošle je godine meni blisku osobu posjetio čovjek kojega je ostavila prije 50 godina, i udala se za drugoga. Njezin je suprug preminuo prije dvije godine. Taj je čovjek došao s drugoga kontinenta da ju ponovno vidi; i nakon toliko godina gajio je osjećaje prema njoj, ali oni nisu bili uzvraćeni. Kada se ta osoba udala, shrvani nesuđeni odabranik otišao je u bogosloviju. Godinama se je pripremao da postane svećenikom. Odustao je dvije godine prije ređenja i otišao na drugi kontinent. Koji je bio razlog njegova odlaska – ne znam. Možda je želio pobjeći od uspomena; možda se nije mogao suočiti s činjenicom da se žena koju je toliko volio udala za dugoga? Nije...

Negdje sam pročitala da se muškarci teško nose s odbijanjem. Nisam o tome prije razmišljala, ali sam nakon toga postala svjesnija koliko je to zapravo problem danas. Broj samaca raste. Slobodni muškarci i žene se ne pronalaze. Muškarci su po prirodi „jači“ spol. Očekuje se da muškarac preuzima inicijativu u realizaciji nekoga odnosa. Mišljenja sam da se te uloge ne bi trebale mijenjati. Žena je stvorena da ju se osvaja, a muškarac da bude „osvajač“. Možda se neće svi složiti sa mnom, no ipak vjerujem je to ono najljepše i najprirodnije. Nažalost, ruku na srce, niti su žene što su nekada bile niti su muškarci što su nekada bili. Digitalna era koja nas je trebala umrežiti i tako nam olakšati komunikaciju, učinila nas je udaljenijima i sebičnijima. Stvaramo virtualne identitete na društvenim mrežama, udaljujući se od istine o samima sebi. Bez autentičnosti osoba ne može se izgraditi zdrav odnos/veza i postaviti čvrsti temelji za brak. Jedan od ključnih problema danas jest sebičn...

Kada bi te netko pitao što je tebi najvažnije u životu, što bi mu odgovorio? Za što živiš? Koji je tvoj konačni cilj i svrha tvojega života? Zadnjih sam mjeseci i ja razmišljala o odgovorima na pitanja koja sam i tebi postavila. Razmišljajući, shvatila sam da sam odrastala čekajući da nešto dođe (da završim školu, fakultet, udam se…), jer sam vjerovala da će me to ispuniti i da ću tada biti sretna. Nažalost, nisam jedina koja sam tako razmišljala. Možda i ti još uvijek tako razmišljaš? Čekaš posao, muža/ženu, djecu… i vjeruješ da će tek tada život biti smislen i da ćeš tek tada moći reći da postoji ono nešto za što se isplati živjeti. Ne kažem da je pogrešno željeti brak, djecu, dobar posao… Pogrešno je kada nešto od toga (ili to sve) postane jedini smisao našega života. Pogrešno je kada iz kreveta ustajemo i navečer liježemo, a da u međuvremenu nismo podignuli pogled prema nebu i sjetili se Onoga koji nam sve to daje. Godinama sam vjerovala da će se sve u mom životu posložiti i ...

Neobično je ovo vrijeme u kojem živimo. Povezani smo na sve moguće načine, a nikada nismo bili udaljeniji. Mogli bismo okriviti društvene mreže i Internet koji nas čine asocijalnima, ali ima tu nešto više. Nije uvijek dobro ostajati na površini, treba nekada skupiti hrabrosti i zaroniti u dubine kojih se tako bojimo. Promatram oko sebe ljude koji su pregazili tridesete i još su sami. Sve se ostalo u životu nekako posložilo ali ta 'ljubav' nikako da uđe u njihov život. Nije da oni to ne žele. Trude se. Pokušavaju. Ali ne ide. Godine prolaze i samoća postaje sve glasnija. Zašto je tomu tako? Kada dođemo na ovaj svijet i dalje odrastajući, svatko od nas na srcu nosi neke rane. Netko više, netko manje. I te nas rane, ovisno kakve su, mogu kočiti u određenim životnim područjima. Tako i u ljubavi. Uzmimo za primjer djevojku koju ćemo nazvati Nina. Nina je odrasla s roditeljima, bratom i sestrom. Njezini su roditelji bili emocionalno distancirani prema svojoj djeci, unatoč tome ...

Je li vam poznata izjava iz naslova? Vjerujem da je. Kao i meni. Kada si solo, ljudi očito imaju tu potrebu (posebice bližnji) naglašavati pozitivne strane pa čak i glorificirati ih. Znala sam to čuti i dok sam bila još mlađa. Premda je to nešto što gotovo svatko želi čuti, ipak u tome postoji jedna „zamka“. U tom silnom uzdizanju tvoje/moje osobnosti, lako je upasti u grijeh oholosti i misliti da si „poseban“, i tražiti istu takvu osobu. A s obzirom da znamo da savršeni ljudi ne postoje, nije čudno što upravo ti ljudi (mi) koje se hvali, nešto teže pronalaze partnera. Sve mi je to postalo prilično zamorno. Posebice kada drugi na osnovi onoga što radim (pisanja) zaključuju kakva sam osoba. Ako dobiješ neki talent, dobio si ga da bi pomogao drugima. To je nešto što ti je darovano i kao takvo nikada ne bi trebalo biti razlog za uzdizanje nekoga. Često znam u šali reći da me ne vidite kada vičem, plačem ili se svađam, a i to je dio života. Svi smo mi ljudi. 😉 Da bismo vidjeli osob...

Kažu da se ljubav rađa u slobodi, da ti dopušta da rasteš i razvijaš se, i da ti pomaže da postaneš najbolja verzija tebe. A što ako nije tako? Što ako ljubav koristimo da bi ispunili praznine unutar našega bića? Što ako ju koristimo za nadvladavanje straha od samoće? Svatko od nas u životu treba čvrste oslonce. Osobe koje nam Bog daruje da bi nam bili potpora i hrabrili nas kada se suočimo sa životnim izazovima. No, vrlo je tanka granica između dopuštanja nekome da nam bude potpora i iskorištavanja za naše sebične interese, nekada i nesvjesno. I to najčešće u romantičnim vezama. „Ne mogu bez njega/nje“, rečenica je koja se često može čuti. Zašto ne možeš? Što, ili možda bolje pitati, tko je smisao tvoga života? Da bi čovjek bio spreman za rast u dvoje, potrebno je naučiti prihvaćati samoću. Ne biti usamljen, već naučiti biti sam sa sobom. Naučiti voljeti život, svaki dan i svaki trenutak. Naučiti i shvatiti da moja sreća ne ovisi o nekomu ili nečemu, već samo o Bogu koji je s...

U vezi si? Ovo je tekst za tebe. Razmišljaš o vezi? Ovo je tekst za tebe. Razočaran/a si u vezu/e u kojima si bio/la? Ovo je tekst za tebe. Bog je nama ljudima dao slobodu u donošenju odluka i izborima koje redovito činimo, no ono što je posebno važno jest da je On neovisno o darovanoj slobodi i dalje aktivan, tj. prisutan u našim životima. Zašto to govorim? Ne vjerujem da Bog sudbinski određuje i namijenjuje jednu osobu drugoj. Ali vjerujem da Bog želi da svatko od nas bude radostan, vjerujem da On želi najbolje i tebi i meni. No da bi dobili od Boga ono najbolje za nas, moramo biti otvoreni promjenama, radu na sebi i imati povjerenje u Njega, da će nas učiniti osobama kakvima nas je zamislio kad nas je stvarao. Svatko od nas u sebi nosi neke rane od prije, stoga je nužno prije bilo kakvog hoda u dvoje dopustiti Bogu da zaliječi sve, kako bi obostrano darivanje i zajednički život supružnika bio moguće. U vezi neće opstati osoba koja nije dopustila Bogu da ju liječi i mijenja ...